Uzašao na nebesa, sjedi s desna Boga Oca svemogućega

 

05.04.2020.

 

Uzašao na nebesa, sjedi s desna Boga Oca svemogućega (Apostolsko vjerovanje)

 

Isus Krist, Isus Bog-čovjek, proveo je gotovo cijelu svoju javnu službu govoreći o posve novoj stvarnosti; da Bog vlada i da ljudi sada mogu živjeti u toj stvarnosti. "Kraljevstvo Božje", doseg Božje djelotvorne volje, kako je rekao Dallas Willard, i njegova dostupnost ovdje i sada, bila je ključna poruka koju je Isus nazvao Radosnom viješću.

Isus je govorio poput ranijh proroka. Oni su čuli Boga, propovijedali su poruke o pokajanju i pozvali Izrael da se okrene i živi u Božjoj misiji dok on ne učuni svijet onakvim kakav treba biti. Proroci su se nadali vremenu kada će Bog uspostaviti svijet onakvim kakav treba biti, kad će potpuno obnoviti svoje Stvorenje. Pozvali su Izraelski narod da izvršava pravdu (Mišpat) i, radeći na taj način, sudjeluje s Bogom na uspostavljanju pravednosti (Tzedakah). Naravno, svako čitanje hebrejskih spisa pokazat će da Izrael nije uspio u svojoj misiji da ispuni Božji zadatak. Izrael je pozvan da bude blagoslov za narode (Postanak 12:1-3) i u tome je prilično spektakularno omanuo, ali, na jedan presudan način, je i uspio. Izrael je, u vatri i pod pritiskom svog posebnog odnosa s Jahvom, postao utroba koja je na svijet donijela Krista. Bog, djelujući u, i kroz Izraelski narod, na svijet je porodio čovjeka; Bogo-Čovjeka, koji je živio vjernim životom Mišpata i Tzedekaha, i koji je bio živi, dišući prototip osobe Novog Stvorenja, prvog pravog čovjeka; humaniziranog* čovjeka (T. F. Torrance).

U groznim događajima Velikog petka ništa se nije skrivalo. Bilo je to potpuno razotkrivanje  Poglavarstava i Vlasti u protivljenju Božjoj misiji. Ako bi, u mislima,  napravili  inverziju naslova Edwardsove strašne propovijedi, mogli bi reći da je taj događaj pokazao; "Boga u rukama ljutih grešnika". Ali, nakon potresanja zemlje i Isusovog uskrsnuća na uskrsnu nedjelju, obični inženjer poput mene dolazi do granica svojih jezičkih sposobnosti! Čovjek - Isus, u kome su se božansko i ljudsko savršeno isprepleli, ušao je u "prostor" u kojem Kraljevstvo Božje djeluje u punini. Prostor koji nazivamo Nebo, ali ne kao daleki, apstraktni pojam, već stvarnost, koja je možda izvan našeg vidokruga, ali je u isto vrijeme dovoljno blizu da se dodirne.

Naš Gospodin, kralj, brat i prijatelj - pravi Čovjek je sada, u nazočnosti svoga i našeg Oca, kao prvi od mnogih. On nas sada, u sadašnjem vremenu, sa sobom vodi k Ocu. Zbog toga što je on uzeo našu ljudsku prirodu i ušao u prisutnost svoga Oca, svi se zajedno sa njim nalazimo u toj novoj stvarnosti (Ef 2, 6). Isusov ulazak na nebo stavio je odnos između Boga i čovječanstva na potpuno novu osnovu - na temelj vjernosti svoga Jedinorođenog Sina.

 

Istina je da će se potpuno otkrivanje stvarnosti Kraljevstva Božjeg desiti u budućnosti, ali ta je stvarnost u potpunosti prisutna ovdje i sada. Tim Kraljevstvom, Kraljevstvom nebeskim, vlada kralj Isus koji nas je pomirio s Bogom (2 Kor 5,18-19) i uključio nas u život koji je oduvijek dijelio sa svojim Ocem, u prisustvu Svetog Duha. On nas stalno poziva da živimo iz te stvarnosti, iz tog izvorišta. Kad pjevamo; „Isuse, budi centar“, pjevamo svojoj duši, da se oblikujemo u istini da je On zaista naš centar.

 

Oče Bože, koji si poslao svoga Sina u svijet da bude naš mir, ispuni nas svojim Duhom da bismo spoznali tvoj Šalom (mir) usred oluje naših života. Daj nam da vidimo odsjaje tvoje slave i uši da čujemo tvoj šapat dušama da bi mogli da živimo iz izvorišta koje nije u nama, nego u Isusu Kristu, našem Gospodinu.

 

Amen.

 

N,K.

 

*humanizirati • glagol Počovečiti,počovečavati, dati oblik i prirodu kavki ljudima dolikuju; načiniti čovečnim, uljuditi, uljuđivati.)

 

*   *   *

 

He ascended into Heaven and is seated at the right hand of the Father (Apostles Creed)

 

Jesus the Christ, Jesus the God-Man, spent almost his entire public ministry talking about a whole new reality; that God was ruling and that people could live in that reality now. The “Kingdom of God”, the range of God’s effective will, as Dallas Willard put it, and its availability in the here and now, was the key message that Jesus called The Good News.

Jesus spoke in the flow of the Prophets of old. They had heard from God and had preached messages of repentance and called Israel to turn and live into the mission of God as he made the World right. The prophets looked forward to a time when God would set the World to rights, when he would renew His Creation. They called the people of Israel to carry out acts of justice (Mishpat) and, in so doing, participate with God in bringing about a state of righteousness (Tsedaqah). Of course, any reading of the Hebrew scriptures will show that Israel did not really succeed in its mission, to realise the mission of God. Israel was called to be a blessing to the Nations (Gen 12:1-3) and, on the face of it, failed quite spectacularly but, in one crucial way it did, of course, succeed. Israel became, under the heat and pressure of its special relationship with Yahweh, the womb of Christ. God, acting in and through the nation of Israel, brought forth a man; the God-Man, who did live a faithful life of Mishpat and Tsedaqah and was a living, breathing Prototype of a New Creation person, the first real human; the Humanising Human (T. F. Torrance).

In the awful events of Good Friday there was nothing hidden, just the stark exposure of the Principalities and Powers’ opposition to the mission of God. Echoing, and reflecting back an inversion of Edwards’ fearsome sermon, we might say; “God in the Hands of Angry Sinners”. But, following the Earth shattering and Creation restoring resurrection of Jesus on Easter Sunday, a mere engineer like me comes to the limits of his language! The man – Jesus, in whom the Divine and the Human were perfectly inter-penetrated, entered the “space” where the Kingdom of God is fully operating. A space that we call Heaven, but is no distant, abstract notion, but a reality, just out of clear sight but close enough to touch.

Our Lord, King, Brother and Friend – the real Human is, now, in the presence of His Father and ours, as the first of many. He takes us with Him, in the present tense, to the Father, for, in assuming our human nature and entering His Father’s presence, we are all caught up and implicated in it (Eph 2:6). Jesus’ entering of Heaven has put the relationship between God and mankind on a whole new basis – the basis of His faithful sonship.

 

It is true that what is still in the future is the full unveiling of the reality of the Kingdom of God, but the reality itself is fully present here and now. That Kingdom, the Kingdom of the Heavens, is ruled by King Jesus who has reconciled us to God (2 Cor 5:18-19) and included us in the life that He has always shared with His Father, in the presence of the Holy Spirit. He invites us now, and continually, to live from that reality, from that centre. When we sing; “Jesus Be the Centre,” we sing to our souls, to form ourselves in the truth that He really is our Centre.

 

Father God, who sent your Son into the World to be our peace, so fill us with your Spirit that we may know your abiding Shalom amid the storms of our lives. Give us eye to see glimpses of your glory and ears to hear your whisper to our souls, that we might live from a centre not in ourselves, but in Jesus Christ our Lord. Amen.

 

 

N.K.

Treći dan uskrsnuo od mrtvih

 

03.04.2020.

 

... treći dan uskrsnuo od mrtvih.  (Apostolsko vjerovanje)

 

Jedan dragi brat u crkvi, skoro na svaki Uskrs zna reći: ”Zbog činjenice da je grob prazan, nebo će biti puno!”  Istražujući ovih dana o Isusovom uskrsnuću, čitao sam o jednoj izjavi najpoznatijeg teologa prošloga vijeka Karla Bartha, koja je izazvala dosta kontroverze u teološkim krugovima. On je rekao da: ”Kršćani ne vjeruju u prazan grob već u živoga Krista.”  

 

Meni se ova izjava veoma sviđa, a razloge zašto je kontroverzna neću ovdje objašnjavati. Dragi brat kojeg sam na početku spomenuo sigurno zna šta govori, ali dobro je sjetiti se da prazan grob, sam po sebi, ne znači ništa posebno. Temelj kršćanske vjere postavljen je uskrsnućem Isusa iz Nazareta, kojim ga je Bog Otac potvrdio i kao Izraelovog dugo očekivanog Mesiju i kao Gospodara cijelog svijeta.

 

Isusovo uskrsnuće ima i svoje svjedoke, one koji su se sreli sa Uskrslim. U riječima apostola Pavla, koje slijede, nalazi se i jedna od prvih kršćanskih formulacija vjere: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima.  

Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15, 3-8).

 

Jedno od najljepših svjedočanstava susreta sa Uskrslim zapisao je Luka u svome evanđelju. Dva Isusova učenika vraćaju se kući, razočarani i obeshrabreni dešavanjima prethodnog dana u kojem je onaj za koga su vjerovali da je bio Izraelov Mesija sramno pogubljen kao pobunjenik na rimskom križu. Stranac im se pridružuje na putu i počinje im obješnjavati Sveto Pismo govoreći da se sve ono što se Isusu iz Nazareta dogodilo trebalo desiti Izraelovom Mesiji. Na kraju dana, dok su večerali, u lomljenju kruha prepoznali su da je sa njima sve vrijeme bio Uskrsli.  

 

Prazan grob, po sebi, ne implicira da je Isus uskrsnuo, ali Isusovo uskrsnuće, zajedno sa svim ukazanjima prvim učenicima, nam svjedoči o nepobitnoj istini – da je grob zaista ostao prazan.

 

Svjedočanstvo ukazanja na putu za Emaus otkriva nam put kojim kada idemo i mi možemo doživjeti susret sa Uskrslim. Taj put se sastoji od gostoprimstva/zajedništva Isusovih učenika; slušanja/propovijedanja Božje Riječi i Euharistijskog lomljenja kruha.

 

Oče, hvala ti za sve što si učinio za ovaj svijet uskrsnuvši Krista od mrtvih. Kriste, hvala ti za utjelovljenje, požrtvovan život, dobrovoljnu smrt kojom si nas otkupio iz vlasti smrti, darovao novi život i cijelom stvorenju darovao budućnost Novog doba. Pomozi mi da živim dostojno Radosne vijesti o tvome uskrsnuću, o tvojoj pobjedi, i da budem valjan svjedok za sve ono što si učinio ne samo u istoriji već i u mome životu.

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

 

Raspet umro i pokopan

 

01.04.2020.

 

... raspet umro i pokopan (Apostolsko vjerovanje)

 

“Od te slike može čovjek vjeru da izgubi!” Ovaj komentar grofa Miškina iz Idiota F.M. Dostojevskog odlično opisuje stanje duha koje proizvodi duže posmatranje remek-djela velikog Hansa Holbajna Mlađeg. Ako je neko i mogao pomisliti da je nešto posebno, ili možda čak Božansko, bilo u toj pojavi koja je prije 2000 razapeta na rimskom križu umrla u Jerusalemu, ovaj prizor otklonio bi svaku sumnju. Holbajn nije naslikao sladunjavu verziju mrtvoga Krista čije tijelo čudesno, unatoč tami,  isijava na križu. To nije Krist koji nam poručuje.”Ne brinite ništa, (znate priču), uskoro ću uskrsnuti.” Holbajn nam ne daje ni grotesknu, prenaglašenu sliku izmučenog Krista sličnu onome iz Mel Gibsonove Pasije, koji kao da nam poručuje da se iza ovakve brutalnosti mora kriti neki skriveni razlog i smisao.

 

Holbajn slika leš u grobu. On slika trenutak ljudskog (prestanka) postojanja,  koji je dočekao svaki onaj koji je živio prije nas i koji će svako od nas dočekati. To je momenat u kojem si inauguriran u prošlost i kada tvoja slika počne neumitno blijediti, jedva se održavajući u životu samo toliko dugo dok su živi oni koji te se sjećaju (Barth). Skamenjeni smo pred ovom slikom koja dočarava skučenost groba, njegovu hladnoću i tamu, tešku gornju ploču koja ne da van ustajalom zraku koji već zaudara  na početak procesa raspadanja i čiju težinu kao da možemo osjetiti. To je ambijent koji pruža grob, a koji  mrtvome nimalo ne smeta jer sada sve ono što je bio odlazi u ništavilo u kojem nema nikakvog smisla. Perspektiva, alat u rukama umjetnika koji služi da bi se  dočarla realnost, kao da je istjerala božansko – veli jedan autor –  jasno omeđivši linije groba (Gatrall). U ovaj prostor sada više ništa ne može ući, niti iz njega izaći.  Čovjeku, kome su do juče pripadala sva prostranstva planete, šume i livade, mora i planine, rijeke i jezera, sa svim živim stvorenjima i bićima, sada pripada ovaj grozomorni prostor, malo veći od zapremine njegova tijela.  

 

Na ovom samotnom mjestu više nema ni ljudi, na slici nema onih koji oplakuju mrtvoga kao kod drugih slikara. Odbija se mogućnost da prisustvo ljudi, pa čak i onih najbližih, čini bilo kakvu razliku. Njima, kao da Holbajn (ili sama smrt) zabranjuje da budu prisutni.

 

Težina raspeća, punina prokletstva koje ono donosi, neumoljivo se očitovala u ovoj slici. Izopćenje, ne samo iz Knjige živih  već i iz  Knjige Izabranih, “jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu” (Gal 3, 13).  Smrt, kao osudu koja visi nad glavom svakog čovjeka, doživljavamo u svome krajnje  pobjedonosnom izdanju gledajući u mrtvo tijelo Krista. Ako joj nije pobjegao najbolji od nas, kakve su naše šanse? Grob, sa svim svojim jezivim osobinama, koji kao magnet privlači naše tijelo iz dana u dan i čijim se silama, ma šta god radili, ne možemo oduprijeti,  spremno čeka svakog od nas.

 

Samo jedan detalj na Holbajnovoj slici ostavlja prostor da bi se moglo pomisliti da slika predstavlja nešto više. Kristove otvorene oči i usta koje su sigurno ralistično prikazan fenomen mrtvačke ukočenosti (rigor mortis), u očima maštovitog posmatrača mogu se, u treptaju oka, učiniti i kao trenutak prvog dubokog udisaja, onog kakav nesvjesno napravimo nakon dubokog sna ispunjenog košmarom.  “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira...” (Iza 53, 5).

 

Odavno je poznata stvar da kršćanska vjera nije vjera u besmrtnost već u uskrsnuće. Ta vjera u svome ispoljavanju ujedno prihvata i prolazi kroz tragediju smrti. Sa Kristom sam razapet...(Gal 2:20)

 

Razmislite za trenutak o našoj/vašoj prolaznosti. Koja pitanja ćete postaviti? U kojim parametrima ćete razmišljati o prolaznosti (npr.u odnosu prema Bogu, sebi, porodici, prijateljima, karjeri, djeci itd.) Gdje vas misli vode? Trebamo li donijeti neke odluke? Trebamo li promijeniti stav prema nečemu/nekome?

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Mučen pod Poncijem Pilatom

 

31.03.2020.

 

...mučen pod Poncijem Pilatom  (Apostolsko vjerovanje)

 

Dok ovo pišem iz glave mi ne izlazi misao da slika Staroga mosta u Mostaru i priča o njegovom nastanku može poslužiti kao ilustracija za ono što želim reći. Nisam siguran da li je to tako, ali svejedno, priču ću ispričati. Dugo se vjerovalo da je aktivno građen 9  godina, ali  danas prevladava mišljenje da je izgrađen za jednu sezonu. Ovom, za to vrijeme, brzom građevinskom poduhvatu,  prethodilo je 8 dugih godina razmišljanja, priprema i neuspjelih pokušaja, mimara Hajrudina, koji prema legendi nije ni prisustvovao njegovom otvaranju i puštanju u promet zbog straha od neuspjeha. Bez razumijevanja ovih prethodnih 8 godina, sva njegova ljepota, istorijski značaj i kulturna simbolika ne bi imale svoj puni smisao. Sa te tačke gledišta, most je zaista građen 9 dugih godina.  A kada bi imali vremena da uđemo u sve detalje Hajrudinove graditeljske genijalnosti, ljepota ovog dragulja naše kulturno- istorijske baštine bi zablistala još više. Ovo vam prepuštam da sami istražite.

 

Kada u našem čitanju  Apostolskog vjerovanja, u tren oka skočimo od Kristovog rođenja do Njegovih posljednjih trenutaka na zemlji, sa pravom se možemo zapitati kakvu vrijednost u njegovoj misiji Otkupljenja ima ono što se dešavalo u međuvremenu. Neki reformatori (Calvin) su smatrali da se vjerovanje bavi samo onim  što je suštinsko za naše Otkupljenje, imajući na umu posebno njegovu smrt i uskrsnuće. Drugi su, pozabavivši se dublje ovim pitanjem,  brzo ispravili ovakvo gledanje na Isusov život u 37. članu Heildelberškog katekizma u kojem su odgovarajući na pitanje šta ispovijedamo kada kažemo da je on patio, napisali: Sve vrijeme dok je živio na zemlji, ali posebno na kraju, Krist je u tijelu i duši nosio gnjev Božji protiv grijeha čitavog ljudskog roda. Tako je svojom patnjom, kao jedinom pomirljivom žrtvom, otkupio naše tijelo i dušu od vječnog prokletstva, i stekao za nas milost Božju, pravednost i vječni život.

 

Isusova muka o kojoj vjerovanje govori nije samo patnja posljednih 7 dana, već cijelog zemaljskog života. Vječni i Beskonačni je, zakoračivši u istoriju, zarobio sebe u vremenu i prostoru i podložio se zakonitostima koje je sam, ne samo osmislio, već i u stvaralačkom činu pokrenuo da upravljaju svemirom.  Onaj kome je hiljadu godina kao jedan dan, uzevši tijelo, počeo je brojati dane i godine postavši podložan smrtnosti i propadanju,“Svako je tijelo k'o trava, k'o cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih prođe.” (Iza 40:6-7) Doživio je odbacivanje, “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv. 1:11). Prijetili su mu smrću, ”Izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave.“ (Lk 4:29). Osjećao se otuđeno, „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Mt 8:20). Bio je usamljen u ključnim trenucima, „Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?“ (Mt 26:40).

 

Njegov život najbolje sažimaju proročanske riječi iz proroka Izaije, “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ (Iza 53:3) Bilo bi tako pogrešno vezati patnju samo za zadnju sedmicu Isusovog života. U toj sedmici muka je dovedena do vrhunca, a to se desilo u istorijskom trenutku kada je Poncije Pilat bio upravitelj rimske provincije Judeje.

 

 

Božja riječ nas uči da je patnja veliki dio našeg životnog iskustva na zemlji. Nije čudno kada je osjećamo na svojoj koži. Bol, tuga, odbačenost i nerazumijevanje, sastavni su dio našeg postojanja. Ali zar upravo to nije ono što život čini vrijednim? Zar upravo to nije ono što mu daje specifičnu težinu? Ljudi koji su prošli kroz patnju i koji nastavljaju dalje unatoč svim izazovima koje je život pred njih stavio, su upravo oni ljudi čiji primjer ćete slijediti i od kojih ćete zatražiti savjet. Svaki mučni trenutak ovozemaljskog života koji proživimo, a da ne klonemo duhom, da ne podlegnemo pritiscima, da ne napravimo kompromis, pridodaće sjaju veličanstvenog trenutka u kojem će se Zaručnica, Crkva, čista i bez mane,  sresti sa svojim Zaručnikom. Dvije ruke, Njegova i Njena, izbrazdane ožiljcima koji svjedoče o patnji, spojit će u vječnosti.

 

Oče molimo Te da nam otvoriš oči da dobijemo ispravan pogled na patnju kroz koju prolazimo u ovom životu. Daj nam snage da je prihvatimo kao sastavni dio našega puta i da je iznesemo na Tvoju slavu. Amen.

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen. 

(English below)

 

Začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice

 

30.03.2020.

 

Koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice  (Apostolsko vjerovanje)

 

 

Kršćanska vjera temelji se na događaju u jednom trenutku ljudske historije, događaju koji se tiče čovjeka, Isusa iz Nazareta. Ovaj dio Apostolskog vjerovanja skreće nam pažnju na početak te historije, početak koji je Crkva proslavila prije samo nekoliko dana, 25. Marta, praznikom Blagovijesti. Pravoslavni vjernicie ovaj praznik slaviće 7. Aprila, pa ukoliko ste ga propustili, imaćete drugu šansu! U našim evanđeoskim (ili pentekostnim/ karizmatskim) krugovima unutar kršćanske porodice, često se ne upuštamo u slavlja i obilježavanje ovih praznika, možda nam se čini da su isuviše religiozni. Pa ipak, ja mislim da postoji veliko blagu u obilježavanju ovakvih dana, koji naglašavaju značajne trenutke u historiji u kojima je Bog na poseban način radio među ljudima, a to blago leži u tome da usmjerimo naše misli prema onome što je On činio tada, i onome što nam poručuje danas.

 

U priči koju nam priča doktor Luka (Lk 1:26-39) vidimo jednu mladu djevojku iz siromašne obitelji , u nekom beznačajnom gradu kojoj, kao grom iz vedra neba, poruku donosi vrlo čudan, čak i zastrašujući glasnik. Anđeo joj donosi vijest koju danas mi čitamo u svjetlu velikih ekumenskih sabora u Niceji i Kalcedoniji, i shvatamo nešto od realnosti Trojstva kroz ono što će po njoj desiti, ali ona u tome trenutku nije mogla imati ni najmanje razumjevanje svega toga. Ono što je ona mogla čuti bilo je nešto što je imalo veze sa nadom u Mesiju, koju je Izrael imao kroz vijekove i da će, na neki način koji će joj uveliko zakomplikovati, da ne kažem i ugroziti život, biti upletena u to.

 

Njena hrabrost u podlaganju svoje volje Bogu nije mogla biti tako jednostavna i lagana kao što to nekada pročitamo u kratkom izvještaju Evanđelja, nego je to bio nevjerovatan čin hrabrosti i samoodricanja; “Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi.” Istu karakteristiku vidimo i u životu njenog sina Isusa, kroz sav Njegov život, a najviše u Getsemanskom vrtu, neposredno pred pogubljenje na Golgoti, kada je molio “Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali neka bude Tvoja, a ne moja volja.”

 

Isus iz Nazareta bio je oblikovan na dobar način, od samog početka. Naučio je kako se odreći sebe samog – Kenosis – od svoje majke, koja je, odlučujući da se podloži Božijoj volji, učestvovala u Njegovom planu otkupljenja svijeta, koja se ispraznila od sebe same i postala Theotokos – Bogorodica.

 

I tako, vraćam se na Apostolsko vjerovanje, i na priču o Blagovijestima, i pitam: Šta to Bog govori meni, ili možda nama? Moj osjećaj je poziv, ne da se divimo, niti da čak i slavimo djela ove mlade Jevrejke iz prvog vijeka sa sigurne distance, nego da je imitiramo. Da je imitiramo u nejnom samoodricanju, u njenom stavu nesebičnog davanja sebe i da se, posebno sada, u vremenu kada je toliko toga neizvjesno i kada se mnogi osjećaju tako blizu predaju svojim strahovima, sklonimo u sjenu svoga Oca (Lk 1:35 i Ps 91:1), te da, skupa s njom, kažemo: “...neka mi bude prema tvojoj riječi.”

 

Oče nebeski, u strahu i drhtanju sklanjamo se u Tvoj zaklon i molimo Te da nas zakriliš. Još jednom se stavljamo u Tvoje ruke i, kao Tvoje ponizne sluge, koje si pozvao u prijateljstvo sa sobom, kroz Tvoga Sina, Isusa Krista, molimo: neka nam bude po Tvojoj riječi. Amen.

 

N.K.

 

 

 

He was conceived by the power of the holy spirit and born of the Virgin Mary

 

Conceived by the power of the holy spirit and born of the Virgin Mary (Apostle’s Creed)

 

The Christian faith is grounded in the historical event in time, of the man, Jesus of Nazareth. This article of the Creed points us to the beginning of that history, a beginning that the Church celebrated only a few days ago, on March 25, at the Feast of the Annunciation. Our Orthodox brothers and sisters will celebrate this feast on 7 April, so if you missed it you get a second chance! In the Evangelical (or Pentecostal / Charismatic) tribes of the Christian family, we often don’t really go in for feasts and holy days, we may think of them as a bit too “religious”(!) I think, though, there is real value in using these times, which highlight significant moments in the history of God’s dealings with human kind, to focus our thoughts on what He was doing then and what is doing, and saying to us, now.

In the story, told to us by Doctor Luke (Luke 1:26-39) we see a young girl from a poor background, in a nowhere kind of town receiving a bombshell piece of news from a very strange, and rather scary, messenger. The Angel gave her a message that we can read now, in the light of the great ecumenical councils of Nicea and Chalcedon, and understand something of the Trinitarian reality of what was going to happen through her, but she could not possibly have understood this. What she would have heard was something to do with the messianic hope that Israel had had for centuries and that, somehow, she was going to be caught up in it in a way that was going to make her life incredibly difficult, if viable at all.

Her courage in submitting to the will of God cannot be as easy as the brief Gospel account can sometimes be read, but it was, nevertheless, an incredible act of courage and self-emptying; “Behold, I am the servant of the Lord; let it be to me according to your word.”  We see the same characteristic displayed in the life of her son Jesus, throughout his life but, supremely, in the Garden just before his execution at Golgotha, when he prayed; “My Father, if it be possible, let this cup pass from me; nevertheless, not as I will, but as you will.”

Jesus of Nazareth had been well formed, from an early age. He had learned the way of self-emptying – Kenosis – from a Mother who, in choosing to submit to the will of God and participate in His redemptive plans for the World, emptied herself of herself, and became the Theotokos – the Mother of the God Man.

So, I return to the Creed, and to the story of the Annunciation, and ask; what is Father saying to me or to us, perhaps? My sense is an invitation, not to admire, or even celebrate the actions of this brave young first century Jewish girl from a safe distance, but to imitate her. To imitate her in her self-emptying and self-giving attitude and, especially now, at a time when so much is uncertain and when so many feel close to succumbing to fear, to posture ourselves within our Father’s shadow ( Luke 1:35 and Ps 91:1) and to say with her; “….let it be to me according to your word.”

 

Father God, in fear and trembling we place ourselves within your sheltering and ask you to overshadow us. We put ourselves, once again, into your hands and, as your humble servants, who you have called into friendship through your son, Jesus Christ, we pray, let it be to us, according to your word. Amen.

 

 

N.K.

Začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice

 

28.03.2020.

 

Koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice  (Apostolsko vjerovanje)

 

Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. (..) Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti...?«  (Luka 1:31,34)

 

Samo u jučerašnjem danu je u Italiji umrlo gotovo 1000 ljudi. U SAD je broj zaraženih premašio broj zaraženih u Kini. U našoj zemlji broj zaraženih raste sa većim brojem testiranja. U protekloj sedmici svakodnevno smo bili bombardovani mnoštvom informacija, rastućim brojkama i novim mjerama. Gotovo da ni jedna vijest nije bila ohrabrujuća. Već je odavno postalo teško bilo šta predvidjeti i prognozirati. U danima koji dolaze, biće lako izgubiti nadu i prestati očekivati neku dobru vijest a kamoli Božji prst u ovoj situaciji.

 

Kako će se to desiti? – pita Marija Gabrijela, ne toliko trežeći od njega objašnjenje mehanizma začeća, već kao da u nevjerici  pita – Da li je to moguće?

Gabrijel, potom, u priču uvodi Duha Svetoga koji je toliko puta, u ključnim trenutcima u istoriji Jevrejskog naroda, promjenio tok igre. Potom ju je prisjetio da – Bogu ništa nije nemoguće.  Marija je tek tada mogla reći – neka mi bude po riječi tvojoj.

 

Spomen Svetoga Duha mi u misli priziva jedan stih iz Starog Zavjeta koji bi i nama u ovim danima mogao biti od pomoći.  Na ovaj stih su naša braća, pentekostalci ispropovijedali bezbrojne propovijedi, ohrabrivši tako mnoštvo klonulih srdaca kojima se vratila nada za sutrašnji dan.

 On mi tad odgovori ovako: Evo riječi Jahvine Zerubabelu: »Ne silom niti snagom, već duhom mojim!« – riječ je Jahve nad vojskama (Zaharija 4:6)  

Ne silom, tj. ne sa oružjem koje moć, pozicija u društvu, poznanstva ili moćni saveznici obezbjeđuju.

Niti snagom, tj. ne sa svojom snagom mišića, intelekta, volje, odlučnosti ili odluke.

Već snagom Božjeg djelovanja bez kojeg u istoriji Izraelci nikako ne bi mogli postići sve što su postigli.

 

Bilo da je naš neprijatelj bolest izazvana virusom ili  strah od neizvjesnosti koju donosi sutra, danas smo na strani pobjednika samo ako dozvolimo da se Sveti Duh bori za nas.

 

 

Oče, hvala ti da je tebi moguće ono što je ljudima nemoguće. Sveti Duše, danas u tvoje ruke prepuštam svoj žisvot i molim te da se boriš za mene. Ako sam se, u prošlosti, osjećao silan i moćan, kajem se za to. Molim te da, u ovoj borbi,  pritekneš u pomoć ne samo meni već i cijelome svijetu, koji si na svoju slavu stvorio. Pogledaj našu patnju i izbavi nas od zla sa kojim se borimo.  Amen.

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

 (English below)

U Isusa Krista, Gospodina našega (II)

 

27.03.2020.

 

 

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, (Apostolsko vjerovanje)

 

Pokušavam da upotrijebim ovo vjerovanje, Apostolsko vjerovanje berem jednom, svaki dan kada se molim. Iako ove riječi nisu moje, shvatio sam da je molitva za mene do te mjere važna da je ne mogu sprovoditi sam. Pokušaji da održim molitveni život na temelju sopstvenih misli i ideja, bez obzira koliko sam blizu Bogu ili ispunjen Duhom, jednostavno me vode u ponavljanje vlastitih duhovnih bolesti. Nije dovoljno; trebam više. Trebam pomoć onih koji su išli ispred mene. Trebam mudrost onih Drevnih.  

 

I tako, dolazim do ove izjave; ovog članka vjere; "Vjerujem u Isusa Krista, Njegovog jedinog Sina, našeg Gospodara", pa zastanem da udahnem te iznova razmotrim veličinu ove izjave. Reći; "Ja vjerujem", često može označavati mentalni uspon prema nekoj propozicijskoj istini, nečemu što je već u mojoj glavi - vjerovanju! Kao na primjer, Biblija tako kaže, ja to vjerujem i to je to. Ali ne; ova izjava zahtijeva puno više od mene, neće mi dopustiti da ostanem u svojoj glavi. Ovdje izjavljujemo da je čovjek, Isus, bio Božji jedini sin. I to na takav način na koji drugi ljudi nisu Njegovi sinovi i kćeri. Na drugi način, mi smo sigurno sinovi i kćeri Živoga Boga (Ps. 82:6), ali u Isusu iz Nazareta Bog je zakoračio u čovječanstvo, u naš slomljeni i povrijeđeni Svijet. Bog sa nama, Bog utjelovljeni; kako je pisac Pisma Hebrejima rekao; "On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje,“(Heb 1:3).

 

Pa, zar mogu onda mogu, samo u svojoj glavi pojmiti moje vjerovanje? Ovo je Bog koji je postao ono što sam ja da bi ja mogao postati ono što je On, kako su to crkveni oci razumjeli. Ovo je Bog koji je u tom Utjelovljenju, u tom postavljanju svoga šatora u ljudskoj istoriji, premostio svemir, potražio nas u žbunju (Post.3:8), gdje smo sakrivali svoju bolest i sramotu, pronašao nas, izveo nas, iscjelio i obnovio.   

 

Ovaj dio Apostolskog vjerovanja, je u suštini ekstenzija onoga što bi moglo biti najranije kršćansko vjerovanje: “Isus Krist je Gospod” (Fil. 2:11). Jednostavna ali opasna proklamacija da Cezar nije Gospod, zato što Isus jeste. Ovo nije nešto što su naši preci u vjeri vjerovali samo u svojoj glavi. Dobra vijest da je Isus bio, i da jeste Kralj, bilo je nešto čemu su potpuno predali sebe, čemu su dali prisegu da će za to živjeti i umrijeti. Proglašavajući da je Isus Gospodin ulazimo u novu stvarnost u kojoj je On Kralj. Čudna i predivna stvarnost Kraljevstva Božjega, Kraljevstva koje je u potpunosti prisutno, ali još nije u potpunosti otkriveno.

 

Oče, svojim kolebljivim vjerovanjem i vjerom koja zna posrnuti, danas se obraćam Tebi i usmjeravam svoj život prema Tvome Kraljevstvu. Gospode Isuse Kriste, Ti si moj Kralj; ojačaj me da živim kao da je to istina. Duše Božji, privuci me u zajedništvo s mojim Ocem i mojim Bratom da budem istinski živ. Amen

 

N.K.

 

I believe in Jesus Christ, His only Son, our Lord (Apostle’s Creed)

 

I try to use this creed, the Apostles’ Creed, at least once each day as part of my prayer times. Although these words are not my own, I’ve come to appreciate the reality that prayer is too important for me to do it on my own. Attempting to sustain a life of prayer based on my own thoughts and ideas, no matter how close to God or how filled with His Spirit I may be, simply leads me to re-cycle my own spiritual pathologies. It’s not enough; I need more. I need the help of those who have gone before me. I need the wisdom of the Ancients. I need to learn from some dead people!

 

And so, I come to this statement; this article of faith; “I believe in Jesus Christ, His only Son, our Lord,” and pause to breath and consider again the enormity of it. To say; “I believe,” can often mean that I give mental ascent to some propositional truth, something that is very much in my head – a belief! The Bible says it, I believe it, and that’s that. But no; this statement demands much more of me, it won’t allow me to stay in my head. Here we proclaim that the man, Jesus, was God’s only Son. A s in the way that other people are not His sons and daughters. We are, certainly, sons and daughters of the Living God (Ps 82:6) but in Jesus of Nazareth, God stepped into humanity, into our broken and hurting World. God in our midst, God embodied; as the writer of the Letter to the Hebrews put it; “The Son is the radiance of God’s glory and the exact representation of his being, sustaining all things by his powerful word.” (Heb 1:3).

 

So, how can I stay in my head, with my belief? This is the God who became what I am so that I could become what He is, as the Church Fathers understood it. This is the God who, in this Incarnation, this pitching of His tent within human history, crossed the Universe, went into the bushes (Gen 3:8), where we were hiding in our sickness and shame, found us, brought us out, healed and restored us. This statement requires my body, my whole self. To say the Jesus is Lord means I must live as if He is Lord, as if He is the King.

 

This article of the Apostles’ Creed is essentially an expansion of what may have been the earliest Christian confession; “Jesus Christ is Lord” (Phil 2:11). A simple, yet dangerous, proclamation that Caesar was not Lord, because Jesus was. This was not something our ancestors in the faith simply believed in their heads. The Good News that Jesus was, and is, the King was what they gave themselves to, gave their allegiance to, lived and died by. In proclaiming that Jesus is Lord, we enter into the new reality where He is the King. The strange and wonderful reality of the Kingdom of God, a Kingdom which is fully present but not yet fully revealed.

Father, with my wavering belief and my stumbling faith, I reach out to you today and bend my life towards your Kingdom. Lord Jesus Christ, you are my King; strengthen me to live as if this were true. Spirit of God, draw me into fellowship with my Father and my Brother, that I be truly alive. Amen

 

N.K.

U Isusa Krista, Gospodina našega

 

26.03.2020.

 

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, 

(Apostolsko vjerovanje)

 

Danas je preminuo Bill Rieflin. Po imenu vjerovatno ne znate o kome se radi. Svirao je bubnjeve u nekim od mojih najomiljenijih grupa kao što su Lard, Ministry i Swans. Ipak, on će ostati zapamćen kao drugi bubnjar grupe R.E.M. Ovaj bend, perjanica američkog alternativnog rocka (koji me, by the way,nikada nije posebno oduševio), uveo nas je u, za nas Bosance i Hercegovce, strašnu, ’92. godinu prošloga vijeka sa pjesmom ‘Losing My Religion’. Uz ovu vijest sjetio sam se tog vremena i čudnog osjećaja koji sam imao svaki put kada bih čuo zarazne tonove uvoda na mandolini. Dok su radio i tv stanice odzvanjale pjesmom koja, izgledalo je, govori o tome kako neko gubi svoju religiju, ja sam svoju upravo dobijao. Možete misliti koliko puta sam se osjetio kao potpuni idiot, u svijetu u kojem je izgubiti religiju bilo hit, preispitujući ispravnost i posljedice svoje odluke. U toj borbi, u kojoj sam se, duboko u sebi, hrvao  i sa sobom i sa Bogom – ‘religija’ je pobijedila.  

 

U Prvom pismu crkvi u Korintu, apostol Pavle piše (1:22-25): “I dok Židovi traže znakove, a Grci traže mudrost, mi propovjedamo Krista razapetog, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane – i  za Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi i božja slabost jača od ljudi.”

 

Možda najranija izjava kršćanske  vjere, ona koja je vjerovatno prethodila Apostolskom vjerovanju, sastojala sa od tri riječi, Isus Krist Gospod. Kratka analiza ove tri riječi u svjetlu ovoga što je Pavle napisao Korinćanima, govori o veličanstvenoj ludosti naše ‘religije’. Isus, istorijska ličnost iz Galileje od prije 2000 godina, koja biva osuđena za bogohulništvo jer se u svojim govorima i učenju izjednačavao sa Bogom, mizerno umire na rimskom križu.  

On je za one koji u njega vjeruju Krist, (grčka riječ za hebrejski izraz Mesija što znači Pomazanik). Pomazanik je trebao biti jedinstvena i moćna figura koja će se pojaviti u istoriji jevrejskog naroda, osloboditi ih od svih neprijatelja, obnoviti odnos naroda sa Bogom i uspostaviti vječno kraljevstvo kojem neće biti kraja. Ne moram vam govoriti o sramoti koja je obuzela njegove učenike i sljedbenike dok su gledali raspetog na križu onoga koga su smatrali za moćnog Božjeg Mesiju. 

I ne samo to, pripadnici najranije Crkve štovali su Isusa Krista kao Gospoda, Božanskog gospodara cijeloga svijeta. Ova titula, ako ćemo je tako nazvati, se, u to vrijeme,  posebno počela pripisivati tobožnjim ‘božanskim’ rimskim imperatorima. Izjava da je Isus Krist Gospod dovela je mnoge pripadnike prve Crkve u nevolju, jer je ova jednostavna  ispovjed vjere,  ismijavala ‘božanstvo’ rimskih vladara. Jedni su u ovim nevoljama izgubili svoju religiju, dok su je drugi učvrstili u svojim srcima – često po cijenu smrti.

 

Hoće li sadašnje nevolje učvrstiti ili dovesti u sumnju vašu vjeru? Čak i kada se oblak sumnje nadvije nad vašim životom možete zajedno sa ocem dječaka kojeg je Isus oslobodio od zlog duha reći: “Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri” (Marko 9:24)

 

Oče, molim te da mi pomogneš da ostanem čvrst u vjeri u ovim teškim danima. Pomozi mi u mojim sumnjama i strahovima. Isuse Kriste moj Gospode, danas budi moja snaga i moja mudrost. Dok ti priznajem svoju slabost vjerujem da se tvoja snaga savršeno očituje u mojim slabostima. Amen.

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

 

 

Stvoritelj neba i zemlje

 

25.03.2020.

 

... Stvoritelja neba i zemlje. (Apostolsko vjerovanje)

 

Ovako govori Jahve: »Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje« – riječ je Jahvina. »Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće.« (Izaija 66:1-2)

 

Neprocjenjivu vrijednost biblijskog izvještaja o stvaranju teško je dovoljno naglasiti. U isto vrijeme, ovaj tekst je predmet mnogih rasprava i kontroverzi. Da li je ono što čitamo istina ili mit? Da li se stvaranje odigralo u okviru bukvalnih ili metaforičkih sedam dana?  Radi li se o tekstu koji govori o materijalnim ili funkcionalnim počecima života? Sve ovo povlači za sobom i druga pitanja. Evolucija ili stvaranje? Nauka ili biblija? Inteligentni dizajn ili big bang?  Okrugla ili ravna? Skoro svako ima neko mišljenje i prepirkama o ovome nema kraja.

 

Da li nas Bog po Izaiji želi uputiti u način na koji trebamo razumjeti izvještaj o stvaranju? U ovom trenutku njihove istorije, Izraelski narod je bio pred povratkom iz babilonskog izgnanstva. Umjesto da se raduju, bili su veoma uzrujani zbog toga što nisu imali Hram,  misleći da je, bez njega nemoguće biti povezan sa Bogom. Bog po proroku kaže nešto kao, imali ste Hram i prije ali vam je srce bilo daleko od mene. I onda im kaže nešto što je važno za našu današnju temu. Gospod, Ja Sam Onaj Koji Jesam, nesagledivi i neizmjerljivi, kaže svome narodu da je on svoj Hram sebi davno napravio!  

U njegovom Hramu, nebo je njegov prijesto, a zemlja je podnožje njegovim nogama! Kada je stvorio svijet, stvorio je svoje prebivalište – svoj Hram u kojem želi da prebiva i iz kojeg želi da vlada. Ako ste se pitali zašto Bog ne odustaje tako lako od svog stvorenja, sada ste na tragu odgovora.

 

Radije nego da da trošimo energiju ponosno i grčevito braneći svoju poziciju, trebamo se uozbiljiti kada pročitamo da Stvoritelja ne fasciniraju oni koji  imaju najispravniju teoriju o postanku svijeta. Ono što privlači njegovu pažnju je  ponizan  i skroman čovjek koji ozbilljno drži njegovu riječ i koji sa Hramom ili bez njega vrši čisto i neokaljano bogoštovlje.

 

Odvojite vrijeme i pročitajte ponovo prva dva poglavlja knjige Postanak. Čitajte ih kao priču o tome kako Bog, dok stvara ovaj svijet, stvara sebi mjesto u kojem želi da prebiva u svojoj slavi. Na koji način je ovo drugačije od viđenja koje vi imate o stvaranju svijeta?

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Stvoritelj neba i zemlje (II)

 

24.03.2020.

 

... Stvoritelja neba i zemlje. (Apostolsko vjerovanje)

 

 

Nadam se da i vi imate svoje omiljene dijelove iz Biblije, mjesta kroz koja vam Bog iznova govori u raznim životnim sezonama. Jučer sam pisao o tome da je psalam 8 jedno od tih mjesta za mene.  Često ga čitam kada mi se život pretvara u haos.  Zamišljam kako je i David, koji je prošao toliko toga i čiji je život često više ličio na haos  nego na neku kraljevsku udobnost, napisao ovaj psalam da se podsjeti jedne važne istine. Ta istina je da je njegov Bog, Bog reda koji iz haosa svojom stvaralačkom snagom uspostavlja red.

 

Bog, naš Gospod je u prvom i u zadnjem stihu jasno predstavljen kao onaj koji je vrijedan hvale. Zašto? Njegova vlast se prostire cijelom zemljom. On je iznad sveg stvorenja – on ga natkriljuje. On je taj koji je pobijedio svoje neprijatelje u stvaranju – sile haosa koje su prkosile uspostavljanju reda i poretka.  Potom govori o nebu u zvijezdama, životinjama, pticama i ribama koje je Bog stvorio prema svojim vrstama i odredio im jasne domene u kojima sve do danas prebivaju. Zemlja pripada životinjama, nebo pticama, vode i mora ribama. A kao svog posebnog  predstavnika sa kraljevskim autoritetom, koji će vladati nad njegovim stvorenjem Bog je postavio čovjeka stvorenog na njegovu sliku.  Haos je pobjeđen u Božjem stvaralačkom činu, a čovjek, kruna stvaranja, dobio je zadatak da predstavlja Stvoritelja i održava red koji je uspostavljen.

 

Početak jučerašnjeg dana ličio je više na haos nego na bilo šta drugo. Ujutro, nakon što sam saznao za zemljotres u Zagrebu, kontaktirao sam kumove i prijatelje koji tamo žive da bih provjerio jesu li dobro. Većina ih je dobar dio dana provela u svojim automobilima ili na otvorenom u strahu od još jednog potresa. Zajedno sa krizom zbog korona virusa, potresi su izazvali nemalu paniku i veliki broj policajaca, vatrogasaca, pripadnika civilne zaštite i volontera vrijedno je radio dana tome da stvari ne izmaknu kontroli. Ovih se dana dosta često spominje mogućnost scenarija u kojem stvari mogu izmaći kontroli do te mjere da bi u pojedinim dijelovima svijeta nastalo stanje haosa.

 

Osjećeš li da se strah, panika, konfuzija i  haos uvlači u tvoj život? U ovakvim prilikama dobro je prisjetiti se da je naš Bog, Bog reda. On pobjeđuje sile tame koje žele stvoriti stanje haosa u našem životu. U njemu možemo pronaći toliko potrebnu sigurnost i mir u ovim teškim i izazovnim vremenima.

 

Upotrijebi danas riječi psalma 8 i pretvori ih u svoju ličnu molitvu. Kako će ta molitva izgledati?

 

Psalam. Davidov.
²Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
³U ustima djece i dojenčadi
hvalu si spremio protiv neprijatelja,
da postidiš mrzitelja, zlotvora.
⁴Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
⁵pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
⁶Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
⁷Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži:
⁸ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
⁹ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.
¹⁰Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji!

 

S.N.

 

Apostolsko vjerovanje

 

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Stvoritelj neba i zemlje

 

23.03.2020.

 

... Stvoritelja neba i zemlje. (Apostolsko vjerovanje)

 

Ima tekstova sa kojima se,već kada ih prvi put pročitaš, povežeš na dublji način. Stvoriš nekakav odnos kao sa čovjekom – odnos koji se razvija, raste i produbljuje. Psalam 8 je za mene jedan od tih tekstova. Ispočetka me fascinirao treći stih. Bog se proslavlja ustima djece i dojenčadi. Oni koji, sami po sebi,  nemaju  neku veliku moć na kraju pobjeđuju. Za našu malu posljeratnu crkvu takva ohrabrenja su bila više nego dragocjena.

 

Potom je u moj život došao period stiha 5. Što sam više shvatao Božiju savršenost i svetost, ujedno sam  otkrivao dubinu svoje nesavršenosti i grešnosti. Takva otkrića su se najčešće dešavala nakon što bih osjetio uzvišeni poticaj da napravim velike i važne stvari za Boga i Kraljevstvo koje bi završile mizernim neuspjehom, fijaskom ili mojim ličnim moralnim sunovratom. Nakon što bi me moj nebeski Tata podigao i obnovio – pri doživljaju te nezaslužene ljubavi – meditirao bih nad stihom, šta je ćovjek da ga se spominješ, sin čovječiji te ga pohodiš?

 

Treća faza je došla kada sam u svom duhovnom hodu pomalo ‘stao na noge’. Tada sam se prestao ‘bičevati’ zbog svojih neuspjeha i počeo shvatati da u kršćanskom životu ima i nešto više od ‘upravljanja grijehom’ kako je to moj omiljeni autor Dallas Willard opisao u knjizi Božanska zavjera (The Divine Conspiracy: Rediscovering Our Hidden Life in God, 1998). Tu sam pročitao nešto kao, da Biblija nije knjiga pravila koja nas sprječava da ulazimo u probleme s Bogom. Već da je to je priča o Božjem planu za otkupljenje njegovog Stvorenja, kojim upravlja njegov sin Isus Krist. U stvari, Krist nije samo onaj koji provodi plan ... on je plan. Tada sam pronašao svoju ulogu kao jednog od  Kristovih partnera u sprovođenju ovog plana. Stih 6, je govorio o mojoj svrsi,  ti ga učin malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.

 

Evo, sada kada sam  došao do kraja ovog teksta, vidim da ništa nisam rekao o Bogu stvoritelju neba i zemlje. Ne sekiram se jer psalam 8 krije dosta tajni. Strpite se, i sutra ćemo nastaviti da ih otkrivamo.

 

Oče, hvala ti na tvojoj stvaralačkoj mudrosti i snazi. U tebi se cijeli svemir drži u redu. Ti si ga stvorio sa svrhom i smislom. Pomozi nam da razumijemo ono što nam je otkriveno u stvaranju. Osjećamo da se u tome kriju mnogi odgovori za pitanja koja postavljamo i danas. Otkrij nam zašto smo tako predivno i čudesno stvoreni, šta je smisao i svrha života? Otkrij mi i moju jedinstvenu ulogu u tvome planu otkupljenja.

 

S.N.

 

Psalam 8

 

Psalam. Davidov.
²Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
³U ustima djece i dojenčadi
hvalu si spremio protiv neprijatelja,
da postidiš mrzitelja, zlotvora.

⁴Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
⁵pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?

⁶Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
⁷Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži:
⁸ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
⁹ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.

¹⁰Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji!

 

 

Apostolsko vjerovanje

 

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

U Boga, Oca svemogućega

 

22.03.2020.

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

 

Jedne večeri, kada smo se familijarno vraćali kući iz neke posjete, naš mlađi sin koji je  imao 5 godina, pogledao je u predivno zvjezdano nebo i upitao:”Ko je stavio zvijezde na nebo?” Moja supruga mu je odgovorila:”Bog, sine.” Poslije vrlo kratke pauze, naš mali dječak je rekao:”Bog nekad stavi, a nekad ne stavi.”

 

Kršćani oduvjek vjeruju u očinstvo Boga u smislu da je on taj koji je autor sveg Stvorenja i izvor života. Od monumentalnih planinskih vjenaca do malene pahuljice. Od nepreglednih galaksija do misterionog neutrina, subatomske čestice koja se kreće brzinom bliskom brzini svijetlosti. Od najmanje bakterije do krune njegovog stvorenja – čovjeka. On je taj  Bog-otac od kojeg sve potiče i kome se sve vraća.

 

Kršćani također vjeruju u Boga, koji nije samo otac, već i tata. On je Bog koji sa svojom djecom ima intiman odnos pun brige i ljubavi.  Abba (tata) – Isus i njegovi vršnjaci, tako su  zvali svoje očeve u to vrijeme. Tata se raduje zbog svakog trenutka koji provede sa svojom djecom. On je taj roditelj koji stoji uz njih dok odrastaju, pomaže im kada naiđu na nevolje i bdije nad njima u bolestima.  On je konačno taj koji je u svakom trenutku spreman da se žrtvuje za svako svoje dijete.

 

Ovo nas dovodi do zadnje stvari koju želim reći za danas, a to je da je naš Bog ljubav. Kada razmišljam o Bogu, za mene je, možda najnevjerovatnije da se ta Božja svemoćnost odlučila otkriti u primjeru pravog, istinskog očinstva. Naš nebeski tata nije samo neki distancirani roditelj koji očekuje od svoje djece da ispunjavaju njegove lične ambicije. On nam je dao slobodu volje da uživamo i u njemu i u svemu što je stvorio – ako to sami izaberemo. A mi dobro znamo šta smo izabrali i gdje nas je to dovelo. U haosu našeg izbora tata nas nije prestao voliti. On, koji brine za vrapce i poljske ljiljane i kojima se ništa bez njegovog znanja ne može desiti – On koji zna broj vlasi na našim glavama – nije nas prestao voljeti. Kada se za naš ponos, svaki neuspjeh, grešku i grijeh te štetu koju smo napravili, trebao platiti ceh – on lično je platio.

 

Shvativši sve ovo, kažem da, iako uživam u tome da imam takvog tatu na nebu, želim da ga poštujem i kao oca, a potom da svoja koljena sagnem pred njim i da ga duboko štujem kao Boga Svemogućega.   

 

Tata, hvala ti na tvojoj blizini koju ovog trenutka mogu sa osjetim. Hvala ti što si bio uz mene kroz sva moja lutanja. Hvala ti što si pokazao svoju ljubav plativši cijenu za štetu koju sam napravio. Uživam da budem tvoje dijete kada osjetim tvoj zagrljaj i kada ti mogu reći tata. Želim te poštovati kao Oca, vršeći poslušno tvoje zapovijedi. Sagibam svoja koljena pred tobom dok bez riječi koje bi te mogle opisati sagledavam veličinu tvoga bića, ostajem u čudu u tvojoj prisutnosti dajući ti slavu i čast koja ti pripada.

 

1 Ivanova poslanica 4:8; Matej 10:29-31

 

 

S.N.

Vjerujem... (II)

 

21.03.2020.

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

 

Kroz nekoliko zadnjih dana nam se putem medija u uši uvukao termin socijalna distanca. Naravno, Sarajlije su se udružile sa cijelim svijetom pa na račun ovoga zbijaju šale. Ipak je veoma čudan izbor upotrebe ovog  termina u kontekstu prevencije širenja zaraze korona virusom.  Socijalna distanca je ozbiljan termin koji se u sociologiji koristi da opiše distancu koja se u društvu stvara na temelju klasnih, rasnih, etničkih, vjerskih, rodnih i spolnih razlika. Kao naučna kategorija, socijalna distanca nije sama po sebi negativna ali je ovaj izraz često prisutan kod opisivanja negativnih pojava u društvu  u kojem se podjele i raslojavanja dešavaju na temelju predrasuda, fizičkih različitosti, zloupotrebe ekonomske moći ili osjećaja superiornosti jedne grupe u odnosu na drugu.

 

Ono što nam danas  treba nije socijalna distanca u pravom smislu njenoga značenja, već zajedništvo, solidarnost, benevolencija, požrtvovnost, podrška koja prolazi kroz sve društvene i socijalne razlike. Ipak moram spomenuti, da me neko pogrešno ne shvati – odgovorno ponašanje u redovima sa tjelesnom distancom – da! Odgovorno ponašanje pri socijalnom kontaktu – da! Poštivanje svega što nam nadležni organi nalože sa zadatkom da stvorimo što bezbjednije okruženje – da!

 

Kada svaki od nas naglas izgovara riječi Apostolskog vjerovanja i kada kaže:”vjerujem..,” to nije samo naša lična izjava vjere, već je to izjava vjere i onoga do tebe i onoga pored njega – tj. cijele Crkve. Ovdje se radi o tome da mi, koji smo dio Crkve, nismo pozvani da imamo neko svoje privatno vjerovanje. Lično –da, privatno – ne! Koliko puta smo čuli kako neko kaže da je njegova vjera njegova privatna stvar.  Sama suština Apostolskog vjerovanja govori o tome da je naša vjera, iako lična, također i zajednička stvar – vjera Crkve kroz vijekove. Vjera u kojoj se pojedinci, koji dolaze sa svih strana društvenog života i iz svake moguće socijalne kategorije ujedinjuju u jedno Tijelo.  Stoga je poziv na vjerovanje, poziv u zajednicu i u zajedništvo sa drugima koji također ispovjedaju istu vjeru. 

 

Budući da je suštinska karakteristika naše vjere u zajedništvu, onda to zajedništvo ne može biti rezervisano samo za one unutra. Ovo zajednštvo traži da se (prevazilazeći socijalne kategorije) ispruža prema drugima i da pod svoja krila zakrili i one koji su vani. Da nije tako, Trojstvo ne bi iskoračilo u stvaranje svijeta. Isus ne bi postao jedan od nas. On također ne bi razgovarao sa Samarijankom na izvoru, a dobri Samarijanac ne bi pomogao Izraelcu u nevolji. Petar ne bi otišao Korneliju, niti bi Pavle propovijedao Grcima.  A ti i ja bi danas bili bez nade u ovome svijetu.

 

U vremenima poput ovih, jedni druge trebamo više nego ikada. Ne smijemo dozvoliti da se otuđimo i da nas strah paralizuje tako da ne budemo osjetljivi prema bližnjemu. Ovo ne mora uvijek da znači fizički dodir ili blizinu, ali postoji toliko načina da budemo tu za druge, da donesemo nadu i da na taj način budemo sinovi i kćeri svoga Nebeskog Oca.

 

Danas kao Crkva molimo: Oče naš, molimo te da budeš uz one koji pate, koji su zaraženi, koji sumnjaju, koje je strah savladao. Budi uz njih, iscjeli ih. Donesi nadu tamo gdje je ponestaje. Daj mudrost svima koji se bore da nadvladaju epidemiju.  Pošalji svoju djecu da budu od pomoći onima koji su u potrebi. U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Amen.

 

 

S.N.  

Vjerujem...

 

20.03.2020.

 

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom,

raspet umro i pokopan; sašao nad pakao,  treći dan uskrsnuo od mrtvih;

uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni.

Amen.

 

Dešavanja izazvana pandemijom korona virusa su u protekla dva mjeseca natjerala čovječanstvo da se suoči sa lavinom pitanja na koja treba pronaći odgovore. Državne vlasti se pitaju koji je najbolji način reorganizacije društva u cilju spriječavanja širenja zaraze. Medicinari se pitaju kako, sa ograničenim resursima, na najbolji način, pružiti pomoć zaraženima i onima pod sumnjom. Strah od ekonomske krize, jednako pogađa i poslodavce i radnike, dok razmišljaju o neizvjesnoj budućnosti. U svjetlu zabrane javnih okupljanja, Crkve i vjerske zajednice se suočavaju sa istorijskim izazovom u kojem trebaju pronači način kako da sačuvaju temeljne vrijednosti, poput zajedništva, koje ih i čine time što jesu (Crkva, grčki Ekklesia, znači skup, skupština, zbor).  Na nivou porodičnog života, svi se suočavamo sa velikim brojem pitanja na koja je teško suvislo odgovoriti. Kretati se ili ne? Putovati ili ne? Vratiti se odakle smo došli ili ne? Gomilati zalihe ili ne? Približavati se jedni drugima ili ne? Otići na kafu sa prijateljima ili ne?  Na ličnom planu, čini mi se da dugo nisam bio u situaciji u kojoj sam češće i u mislima i verbalno rekao: ”Ne znam.”  Tješi me nešto što sam davno naučio – da je u redu ne znati.

 

Nakon što smo, u proteklim danima, razmišlji o molitvi Oče naš u narednim ćemo koristiti  Apostolski simbol vjere ili popularnje Apostolsko  vjerovanje.  Ovaj kratki tekst sadrži konačnu redakciju najranije univerzalno prihvaćene izjave kršćanske vjere. Na svakoj od ovih izjava je kršćanska crkva kroz vijekove stajala, kao svjedok (kroz navještanje i odbranu vjere) i svjedočanstvo (kroz angažman i utjecaj u društvu) za Onoga koji ju je Svojim pozivom uspostavio.  Kao što je na ovom vjerovanju Crkva krčila svoj put kroz istoriju sve do danas tako treba i od danas sve dok Krist ponovo ne dođe.

 

Kako je moćno i utješno to što Apostolsko vjerovanje počinje riječju “Vjerujem...” U vrijeme kada je na nama tako veliki pritisak da znamo, u vrijeme kada strah i neizvjesnost  u nama proizvodi potrebu da budemo u kontroli, ova riječ djeluje oslobađajuće. Ona nas podsjeća da najvažnija stvar, naša vjera, naš odnos sa Bogom – Ocem nije rezultat naše potrage i spoznaje, već Njegove objave.  On se nama objavio, a mi (mu) vjerujemo.

 

Toliko stvari ne možemo znati, ali možemo biti sigurni u to da je onaj koji nas je ljubio još dok smo mu bili neprijatelji (Rimljanima 5:6), i koji nas je pozvao da budemo njegova djeca, u potpunoj kontroli.  

 

Hajde da mu vjerujemo i u ovim teškim danima. Vjera koja je Crkvu održala vijekovima je i naša vjera. Znajući ovo i opkoljeni oblakom svjedoka uprimo pogled u Začetnika i Dovršitelja vjere da ne klonemo duhom. I trčimo trku u kojoj ćemo biti i svjedoci i svjedočanstvo za onoga koji nas je toliko ljubio da je, prezrevši sramotu, podnio križ i koji sjedi sa desne prijestolja Božijeg. (Hebrejima 12: 1-3).

 

Gospode, hvala ti što si mi otvorio oči da te vidim u tvojoj savršenoj objavi u Sinu, Gospodu Isusu Kristu. Daj mi mudrost u ovim teškim danima i oslobodi me svakog straha.  Pomozi mi da se odvažim i da budem tvoja so i svjetlo svima koji me okružuju. Amen.

 

S.N.

Jer je tvoje kraljevstvo, sila i slava, zauvijek

 

19.03.2020.

 

 “…Jer je tvoje kraljevstvo, sila i slava, zauvijek. Amen.”

 

Matej 6:13

 

Aleksandar Makedonski je do svoje 32. godine života pokorio ogroman dio do tada poznatog svijeta. Njegova brutalna sila, u kombinaciji sa nevjerovatno inteligentnom taktikom ratovanja i hrabrosti, dovela je do toga da i danas pričamo o njemu kao o jednom o najvećih osvajača starog vijeka. Aleksandar je imao ogromno kraljevstvo. Koristio je silu kako bi to kraljevstvo proširio. I svakako je dobio slavu.

Historijske knjige navode da je umro od groznice koju je prouzrokovao ujed komarca. Neke druge teorije navode da su ga njegovi vojnici otrovali jer su odbili da mu se klanjaju kao božanstvu.

 

Kraj molitve Oče naš stavlja posljednji pečat govoreći o tome kome pripada obožavanje. Postavlja stvari na svoje mjesto i ponovo nas podsjeća da je Bog taj koji je u krajnjoj kontroli. Njegovo kraljevstvo je iznad svakog zemaljskog (iako i ono što je na zemlji pripada Njemu). To je sav univerzum koji nama, skoro dvije hiljade godina nakon smrti Makedonskog, još uvijek ostaje nepoznanica. Njegova sila nije ona sila koju mi upotrebljavamo. Njegova sila stvara, rađa i donosi ploda. Taj plod se umnožava i nema potrebe da se ljubomorno čuva ili osvaja, kao što je slučaj sa mnogim vladarima. Sila u ovom slučaju nije opresija, već sloboda.  Zbog svega toga i, još više od toga, slava samo Njemu pripada. I to ne samo 32 godine, ili dvije hiljade godina nakon smrti, već zauvijek. Daleko više nego što mi možemo i pojmiti u našim malim mozgovima. A opet, spustio se među nas, i predao samog sebe.

 

U ovo doba koje je jako neizvjesno, hajde da se kroz ovu molitvu, koju nas je sam Bog naučio, sjetimo ko je u kontroli, ko drži sve u svojim rukama i čija je slava, sila i kraljevstvo, zauvijek!

 

Gospode, donosimo pred tvoje lice sebe kao žive žrtve. Predajemo Ti svoje živote. Vodi nas u skladu sa Tvojom voljom. Oprosti nam grijehe i daj nam hrabrosti da Ti dođemo raskajanog srca. Nauči nas kako da opraštamo jedni drugima, kako da pokažemo silu slobode, a ne opresije. Zaštiti nas od zla koje je oko nas i u nama. Providi za naše potrebe. Vjerujemo Ti da ćeš nam dati onoliko koliko nam je potrebno. Jer je tvoje kraljevstvo, sila i slava, zauvijek! Amen.

 

M.P.H. 

Izbavi nas od zla

 

17.03.2020.

 

„(I ne uvedi nas u napast,) nego izbavi nas od zla.“

 

Matej 6:13

 

Jučer sam pisala o tome kako molimo da ne upadnemo u napast. Pozvala sam vas da zajedno molimo za Božije vodstvo, Njegovu mudrost, otvorene oči i uši da bismo bili na oprezu, da se ne bismo našli u nevolji. Puno je, naime, mudrije ne dovesti se u situaciju u kojoj je kušnja silna, nego se odupirati silini kušnje.

 

Ipak, iako je i sam Isus molio da da ga mimoiđe čaša gorkog iskustva (Mt 26:39), On je tu čašu morao da ispije. Iako je Petra upozoravao da moli da ne upadne u napast, Petar se ipak doveo na mjesto gdje mu je vjera malaksala i gdje je podlegao napasti. Neke stvari, neka teška iskustva u našem životu su nezaobilazna, a nekada ćemo da omanemo i sami sebe razočaramo, vjera će da nam malakše, napast će da nas svlada.

 

Sjetimo se kako je Petar, u dobroj vjeri, hodao po vodi i kako, u jednom trenutku, ta vjera više nije izdržala, pa je počeo da tone. Postoje trenuci u životu, kada zlo nadjačava i kada se čini da smo izgubili svaku šansu. Tada se trebamo sjetiti ruke koju Isus ispruža Petru, da ga izbavi od zle sudbine, da ga otme Zlome. Trebamo se sjetiti da sve dok je On tu, nije sve izgubljeno, čak ni kada sve uradimo naopako. Trebamo se sjetiti da je Petar našao svoj oprost nakon što je podlegao napasti.

 

Bože, Ti znaš i vidiš da se trudimo i borimo za svoju vjeru. Ti vidiš sve i ništa Ti nije sakriveno; vidiš i kada uspijevamo, a i onda kada počinjemo tonuti. Pomozi nam u našoj bespomoćnosti da se odupremo kada zlo počne da nas savladava. Pruži svoju ruku i spasi nas. Izbavi nas od zla. Bez Tebe smo izgubljeni i bespomoćni i zato molimo da nas zaštitiš, prije svega svojim vodstvom da, slijedeći Te mudro, ne dovodimo sebe u situacije koje su za nas napast, a onda, da čak i kada dođemo na mjesto neizbježne opasnosti i kada se osjetimo poraženi, posegnemo za Tvojom ispruženom rukom koja nas izbavlja. Zahvalni smo Ti za beskrajnu milost i strpljivost koju imaš za nas. Amen.

 

 D.N.

Ne uvedi nas u napast

 

17.03.2020.

 

„I ne uvedi nas u napast...“

 

Matej 6:13

 

Ovih dana mediji bruje o aktuelnoj pandemiji „Corona“ virusa. Čini mi se da više špekulacija nisam pročitala u medijima za četrdeset godina svoje pismenosti. Svjetska zdravstvena organizacija ne može stići da demantuje sve neistinite informacije koje se munjevito šire internetom. Svi znaju šta treba činiti. Svi znaju šta je najbolje, šta je ispravno. I pišu gomilu gluposti.

 

A zapravo, istina je da ne znamo šta će biti sutra i, za razliku od dosadašnjeg upotrebljavanja ove fraze, ovaj put je možemo shvatiti potpuno doslovno. Situacija se mijenja sa svakim satom. Vrijeme je teško, neizvjesno i veliko je pitanje koliko je u našoj moći da zaustavimo mnoge stvari koje će se desiti.

 

Razmišljam kako je Isus rekao svojim učenicima uoči onih dana kada će biti uhapšen, predan vlastima, osuđen i razapet, da mole da ne padnu u napast (Mt 26:41 ili Lk 22:46). Nisu oni pojma imali šta ih čeka, a još su manje mogli naslutiti kakve će njihove reakcije biti na oluju koja će zavitlati nad njima. Petar je jučer obećavao da nikada neće napustiti Isusa, da bi Ga se sutra odrekao uz pogrdne riječi.

 

Znajući kako nisam bolja od Petra, niti od bilo kojeg čovjeka, počinjem naslućivati Isusov poticaj da molimo da ne padnemo u napast kao poticaj da molim za sutra koje je neizvjesno u onome što mi donosi, kao i u onome kako će moja vjera da iznese nadolazeće kušnje. To je molitva za Božije vodstvo i mudrost odozgo u onim stvarima koje će nas zadesiti. U drugom dijelu 41. stiha u Metejevom evanđelju Isus kaže: „Duh je spreman, ali je tijelo slabo“ . Znao je On koliko su realne napasti, i koliko je izvjesno da ćemo biti njihova žrtva.

 

Danas se sutrašnji dan čini itekako neizvjestan, ali i ja čujem Isusov glas koji kaže „molite da ne padnete u napast“, a isto tako Ga čujem i kako nam govori „JA molim da tvoja vjera ne malakše“ (Lk 22:32).

 

Gospode, hvala za vojsku anđela u nebu koji „navijaju“ za nas, da istrčimo ovu trku, da naša vjera ne malakše, da ne upadnemo u napast, da mudro živimo ove teške dane. Hvala što opet znamo da nismo ostavljeni na cjedilu, nismo siročići. Znajući da imamo Tvoju podršku, molimo danas za mudrost odozgo za sve one stvari, sve odluke i postupke za koje danas svijet ne može biti pametan i nema odgovora. Molimo da upraviš naše korake da kroz ovo vrijeme živimo dostojno poziva kojim smo pozvani. Molimo da otvoriš naše oči i uši da znamo kamo nas vodiš. Daj nam mir koji prevazilazi svaki razum, dok se odlučujemo za ono što je Tebi milo, a ne ono što se nama čini ispravno. Vjerujemo Bože, pomozi našu nevjeru. Amen.

 

 

D.N.

...kako i mi otpuštamo dužnicima svojim...

 

16.03.2020.

 

„(I otpusti nam duge naše,) kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!“

 

Matej 6:12

 

Svaki put kada moja molitva dođe do ovoga mjesta jednostavno mi dođe da odustanem. Osjećam se toliko nedostojna i zarobljena u bezizlaznu unutarnju bitku, znajući da u daljem tekstu Mateja 6, u stihovima 14 i 15 stoji: „Jer ako vi oprostite ljudima prijestupe njihove, oprostit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne oprostite ljudima prijestupe njihove, ni Otac vaš neće oprostiti prijestupe vaše.“

 

A ja često imam problem da oprostim. Često povrede bole i naš prirodan, ljudski refleks je da se bojimo oprostiti, jer to izgleda kao da ruši naš štit i čini nas ranjivima za nove povrede.

 

Toliko malo imam za reći, a toliko puno za moliti. Ipak, u jednom trenutku mi je sinulo da vas danas pozovem da u vrijeme molitve uđemo razmišljajući o slijedećem:

 

Bog je prvi oprostio nama. On je umro za nas dok smo još bili grešnici, dok mi sami još uvijek nismo oprostili.

 

Bog je prvi volio nas, i danas mi možemo voljeti zato što je On prvi volio nas.

 

Bog zapravo pravi prvi korak, i to je ono što za nas ovaj dio molitve čini mogućim. Samo kao oni kojima je oprošteno, mi možemo oprostiti drugima. I ne znači da neće biti teško, ali Njegov oprost nama je dostupan prije svega, i prije Njegovog naloga da činimo isto. Dakle, ono na što nas Bog poziva, jeste da Ga slijedimo. U 1. Petrovoj 1:16 stoji poziv: „Budite sveti kao što sam ja svet“. Bog jako dobro zna kakav je čovjek i kakvo je Njegovo srce i ne očekuje od nas nemoguće i nerealne stvari. On zna da se ovakve stvari ne postižu preko noći. Poziva nas u proces koji će trajati dok smo živi, proces posvećenja, proces koji uključuje i tu vječitu borbu za opraštanje.

 

Zato ne odustajem. Zato Mu se predajem i bijem ovu bitku. Zato molim:

 

Nebeski Oče,hvala Ti što poznaješ i najmračniji kutak našega srca. Mi se borimo da oprostimo. Mi se bojimo da oprostimo. Trebamo Tvoju pomoć u svakom novom danu. Trebamo Tvoju milost. Hvala Ti što si strpljiv sa nama i daješ nam vremena. I hvala Ti što u tome vremenu Ti radiš NA nama, i radiš ZA nas, jer Ti si za nas, a ne protiv nas. Pomozi nam da rastemo u dinamici opraštanja, pomozi nam da doživimo rasterećenje i oslobođenje kada oprostimo. Pomozi nam da iskreno možemo moliti: Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim. Amen.

 

D.N.

Oprosti nam grijehe naše

 

15.03.2020.

 

“I otpusti nam duge naše...“

 

Matej 6:12

 

Prije nekoliko godina sam gledala dokumentarac o jednom našem glumcu, koji je, u očaju da pokuša spasiti kćerkin život, otišao i zadužio se kod lihvara. Kaže kako je ušao u neku zgradu, sreo se sa jako finim gospodinom, koji mu je bez problema posudio novac. Nije mogao vjerovati da je bilo tako lako doći do željenog iznosa. To je bio susret pri kojem je njegov život krenuo nizbrdo. Digao je kredit koji je bilo nemoguće vratiti. Kamatna stopa je bila toliko visoka, da je počeo da se zadužuje kod drugih ljudi, da nalazi razne načine kako bi vratio kredit. Lihvar je, kako to obično biva, bio kriminalac koji je napravio odličan biznis od ovog načina zarade. Na kraju je počeo prodavati namještaj iz svog stana. Kaže da je kap koja je prelila čašu bila ta kada su kriminalci došli da mu, u sred zime, odnesu peć koja je grijala njega i njegovu porodicu. Tada se u njemu nešto desilo, i on je odlučio da se bori i izađe iz ovog paklenog kruga.

 

U našem narodu postoji izreka koja kaže „Dok te mami, i medom te hrani. Kad te namami, i hljeb ti zabrani.“ Grijeh nas omami kao neki fini gospodin koji nam, sav suosjećajan i susretljiv, ponudi ono što trebamo jer smo očajni. Tapšući nas po ramenu, tješi nas umilnim riječima govoreći kako je ovo odličan izbor koji smo napravili. To uglavnom nije najbolji način za nas, ali nam se učini kao jedini izlaz. I uvijek ostavi gorak ukus u ustima.

 

Isus zna da je ovo naša svakodnevna borba. „Ko je bez grijeha, neka baci prvi kamen“ govori svjetini koja se skupila da kamenuje prostituku. Zato odmah iza hljeba svagdašnjeg, dolazi i opraštanje grijeha (naših svagdašnjih).

 

Beskrajno sam zahvalana jer imam Boga koji je u stanju oprostiti grijehe. Koji je u stanju da nas iščupa iz ralja duga koji nam, poput pohlepnog lihvara, uzima dušu, kap po kap. U ovoj molitvi se očituje Njegova milost. Bog želi da nam oprosti grijehe. Bog želi da nas spasi. Od kojih grijeha si ti danas u dužništvu? Koji lihvar te drži na kratkoj uzici, i ne da ti hljeba?

 

Zahvalana sam ti Bože jer je tvoja ljubav toliko velika, da si jednom zauvijek otpustio naše dugove. Slomio si okove grijeha u našem životu, i dao si nam slobodu. Mi nismo više robovi, već slobodni ljudi kojima je mnogo oprošteno. Pomozi mi danas da vidim kojim lihvarima robujem u svom životu. Pomozi mi da vidim gdje nisam tražila oprost od tebe, jer ti nisam dovojno vjerovala. Oprosti mi grijehe moje, i hvala ti što mi je već SVE oprošteno.

 

 

MPH

Kruh naš svagdanji

 

14.03.2020.

 

„Kruh naš svagdanji daj nam danas!“

 

Matej 6:11

 

Vrlo često razlog zašto mi se neko dopada navodim ovako: „Sviđa mi se što je normalan.“ Možda bi za nekoga taj argument zvučao slabo, ali za moje kriterije je od ključne važnosti.

 

Iskreno vam kažem, od kada sam upoznala Boga, ne prestaje me oduševljavati. Fantastično je neiscrpno bogatstvo Njegove osobnosti. Fantastičan je spoj nespojivoga u Njemu. Fantastična nadnaravnost Njegove prirode. A opet, fantastično je normalan. Sviđa mi se što Ga ta „normalnost“ čini bliskim nama, ljudima. Normalno je da imamo potrebe, i Isus to proglašava legitimnim. On nas vidi kakvi jesmo i potpuno nas prihvaća. Kaže, u redu je imati potrebe, a potom, u MT7:7 (Lk 11:9), kaže: „tražite i daće vam se“. On je došao za čovjeka, tjelesnog, sa potrebama, čovjeka u punom smislu značenja toga pojma. U Iv. 10:10 Isus kaže da je došao da bismo imali život, život u obilju.

 

Isus je normalan zato što ne očekuje od nas da budemo ono što nismo, nego nam pokazuje kako da se ispravno postavimo iz onoga što jesmo. Ne očekuje od nas da budemo neki fanatični isposnici, nebeski pozicionirani, zemaljski neupotrebljivi. Mi imamo potrebe, i dolazimo Mu opterećeni našim potrebama. On je naš Otac sveti, koji nam želi najbolje. To je ono što smo usvojili iz prethodnih stihova. Zato zapravo logično slijedi da je pravo mjesto na kojem tražimo ispunjenje naših potreba upravo tu, kod Njega. Ponovo možemo vidjeti kako tekst molitve „Oče naš“ slaže stvari, jednu po jednu, na svoje mjesto.

 

Oče, hvala Ti što razumiješ da smo samo ljudi. Ljudi koji imaju potrebe. Hvala ti što na naše potrebe ne gledaš sa prezirom, nego si spreman iskoračiti da ih ispuniš. Hvala Ti što si došao da „ovce imaju život, i to u izobilju“. Hvala za svaki dobar savršen dar koji dolazi od Tebe. Danas molimo, daj nam kruh naš svagdanji, daj nam da radosno primimo iz Tvoje ruke. Hvala što nismo siročad, što Te imamo za Oca koji proviđa. Amen.

 

 

D.N.

 

Budi volja Tvoja 2

 

13.03.2020.

 

„Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“

 

Matej 6:10

 

Postoje ljudi koji odluče da žive u Velikoj priči koju Bog priča od početka svijeta. Oni sa ovoga svijeta odlaze u Veliku priču koja se nastavlja u Nebu, koja nema kraja.

 

Postoje, pak, i oni koji žive u svojim malim pričama. Njihova mala priča umire zajedno s njima, a oni umiru u svojim malim pričama. I to je kraj.

 

Naravno da ima „kvaka“. Uvjek ima „kvaka“. Za one koji žive u maloj priči, glavna uloga je osigurana. Oni su glavni akteri, i priča se plete oko njih. Oni koji žele živjeti u Velikoj priči moraju se odreći glavne uloge. U toj priči ima samo jedna glavna uloga, a ona je rezervisana za Onoga koji cijelu priču drži u svojoj ruci.

 

Kada sam čula Veliku priču, shvatila sam da je to priča u kojoj želim živjeti. Za mene je to postala jedina priča u koju ima smisla uložiti svoj život. Dio koji se tiče podjele uloga malo je komplikovaniji. Rijetki su oni koji ne žele igrati glavnu ulogu. Najčešće pokušavamo biti dio Velike priče, ali u glavnoj ulozi. Naš ego marljivo radi svoj posao. U nama se odvija unutarnja borba - unutarnja „Igra prijestolja“. Naš ego juriša na tron, a tron je rezervisan za jednoga Kralja.

 

Još jednom bih rekla: nikako ne mogu da se otmem utisku da tekst molitve “Oče naš” ima za jedan od važnih ciljeva da stvari postavi na mjesto na kojem trebaju biti, pa tako i da na ovaj tron postavi Kralja.

 

Pitanje za danas je: da li je moj ego veći od Velike priče? Da li sam spremna podložiti svoju volju Kralju, ili sam spremna prodati svoje mjesto u Velikoj priči za jednu glavnu ulogu? Da li strahujem od priznanja da se ne vrti sve oko mene?

 

Prije par dana bila sam svjedok događaja za koji sam sigurna da je dio historije. Nisam imala nikakvu ulogu u tome događaju. Sa mnom ili bez mene, sve bi bilo potpuno isto. I bila sam tako sretna. Osjećala sam se tako privilegovano jer sam prisutna na licu mjesta, jer sam dio nečega što je toliko veće od mene. Sigurna sam da predivni osjećaj koji me je preplavio nikada neću zaboraviti.

 

Oče Nebeski, pomozi nam da svoju volju podložimo Tvojoj. Prosvijetli nas da shvatimo da možemo biti sretni, ispunjeni i zadovoljni i onda kada se ne vrti sve oko nas. Molim Te da nam pomogneš da razumijemo da postoji priča koja je veća od svega, mnogo veća od naših malih života. Podsjeti nas da si platio ogromnu cijenu za nas, i da nas veličina Tvoje priče ne čini bezvrijednima. Neka bude volja Tvoja, kako je na nebu, tako i na zemlji. Amen

 

 

D.N.

 

Budi volja Tvoja (I)

 

12.03.2020.

 

„Budi volja Tvoja...“

 

 

Matej 6:10

 

Mislim da je jedna od prvih riječi koje je moj sin naučio bila „SAM“. Ako biste vi željeli uraditi nešto što on hoće da napravi sam, dobili biste agresivno, ljutito, zahtijevno, glasno i obavezno dvostruko: „CAM! CAAAAAM!“ (nije još znao ni govoriti kako treba).

Svojstveno nam je da želimo imati svoj život u svojim rukama. Ukoliko nam to neko pokuša oduzeti osjećamo se ništavni, umanjeni, pokradeni. „Mogu ja sve sama.“ „Znam ja najbolje kako ću.“ „Ne treba meni niko govoriti šta da radim.“

 

Izreke 14:12 donose interesantnu istinu: „Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.“

 

Zamislite da na šporetu kuhate pekmez u velikoj šerpi, a vaše dvogodišnje dijete vrzma se oko vaših nogu. Ono je malo, puno želje da upozna ovaj svijet, želje koja mu je urođena, pozitivna, Bogom dana. Njega strašno interesuje čime se to vi gore bavite. Spremno je na istraživanje, jer istraživački duh je zdrav kod djece. U tome nema ništa loše. Pekmez ključa. Dijete poseže ručicom da dohvati tu šerpu punu misterioznog sadržaja. Vi skačete i sprječavate ga da, posežući za šerpom, sav njen vreli sadržaj izlije na sebe. Ono gorko plače, jer ste mu uskratili avanturu, zadovoljstvo. Ono ne zna da ste mu spasili život. Neka bude volja vaša, a ne njegova!

 

Ovo je vrlo dobra slika naše pozicije u odnosu na našeg Nebeskog Oca. U odnosu na Njegovu perspektivu, naša perspektiva jednaka je onoj dvogodišnjeg djeteta. Čak i kada imamo najbolje namjere, čak i kada u nama nema niti trunke nekog prljavog, sebičnog i grešnog motiva, čak i tada donesemo odluke koje nas mogu skupo koštati. Zato nam je potreban Tata. Potreban nam je Njegov uvid, Njegovo vodstvo.

 

Nebeski Oče, predivno je zvati te „Tata“. Predivno je imati te u ovom svijetu neizvjesnosti. Pomozi mi da se danas dragovoljno predam u Tvoje sigurne ruke, znajući da Ti za mene imaš ono što je najbolje. Oprosti mi što tako često svojim djelima pokazujem da mislim da se sama znam bolje brinuti za sebe, nego što bi Ti za mene brinuo. Oprosti mi što je moja šaka koja drži pravo da sama odlučujem o svemu tako grčevito stisnuta. Molim Te da mi pomogneš da shvatim koliko sam nemoćna da se zaštitim od svojih pogrešnih koraka i da sa punim povjerenjem u Tvoju dobrotu kažem: neka bude volja Tvoja, a ne moja. Amen.

 

 

D.N.

Dođi Kraljevstvo Tvoje

 

11.03.2020.

 

“Dođi Kraljevstvo Tvoje!”

 

Matej 6:10

 

Čini mi se da je svijet željan pravednosti, mira i radosti kao nikada do sada. Gdje god se okrenemo vidimo nepravdu, ratove patnju i bol. Kada god me savladaju razmišljanja o ovome, završavam pitanjem: kako smo uspjeli doći na ovo mjesto?

Zašto danas, pokušavajući staviti na papir nešto na temu ovoga stiha, ponovo postavljam ovakvo pitanje?

 

Kao i jučer, reći ću još jednom: nikako ne mogu da se otmem utisku da tekst molitve “Oče naš” ima za jedan od važnih ciljeva da stvari postavi na mjesto na kojem trebaju biti.

 

U jednoj od priča koje Isus priča u Matejeveom evanđelju 25, u 34 stihu kaže

… tada će kralj reći onima sebi zdesna: “Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!”

 

Savršeni Bog, na savršen način, stvorio je sebi najvoljenije biće – čovjeka. Savršenost toga čina trebala je upotpuniti savršena ljubav. “Kvaka” je u tome što ljubav nije mogla biti savršena ukoliko nije proizvod volje onoga koji ljubi. Da bi ljubav bila savršena, Bog je čovjeku dao slobodnu volju, “prokletu mogućnost izbora” kako veli jedan meni drag mislioc. I tu dolazimo do odgovora na pitanje koje postavljam nanovo i nanovo. Odavno već to moje pitanje zapravo i ne traži odgovor, nego samo izražava moju sjetu. Sjetu koja se osvrće na to kako je zapravo moglo biti, kako je trebalo biti, kako je zamišljeno od početka, ili “od postanka svijeta” kako kaže gore navedeni stih.

 

Čovječanstvo je već dugo umorno i iznureno od pokušavanja da živi puninu života u ovom slomljenom svijetu. Umorni smo od nadanja da će nam neke nove vlade i neki novi kraljevi donijeti bolju budućnost. Još smo više umorni od razočarenja koja su refren ljudske historije.

Zato molimo danas “…dođi Kraljevstvo Tvoje…”, jer duboka božanska vječnost koju je Svemogući utkao u nas čezne iz naše nutrine da opet bude onako kako je Vječiti zamislio, da sve dođe na svoje mjesto, da se isprave iskrivljeni putevi, da se poredaju narušeni prioriteti, da u čovjeku zavlada jedini Kralj koji je dostojan da se našim Kraljem zove. Molimo da dođe Kraljevstvo koje nije u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti u Duhu Svetome. Molimo da se naši umorni životi upokoje pod plaštom milostivog Kralja čija kruna nije zlatna, nego trnovita, koji ne žrtvuje svoje podanike, nego sebe samoga daje za njihovo otkupljenje.

 

Nebeski Oče, Svemogući Vječiti Kralju, klanjamo se Tvome Veličanstvu i divimo gledajući kako vladaš u ljubavi, pravednosti, milosti i sili. Ponosno koračamo pod Tvojim stijegom, znajući da koračamo u neraspadljivost. Molimo da dođe Kraljevstvo Tvoje, kako je na nebu, tako i na zemlji, da mnogi vide da ima Kralj za kojim je vrijedno poći. Amen

 

D.N.

Sveti se ime Tvoje

 

10.03.2020.

 

" …sveti se Ime Tvoje… "

 

Mate 6 :9

 

Često se čuje da ljudi za nekoga kažu : “To je bio čovjek, ima da ustaneš kada mu ime spomeneš!”

Za mene stvarno postoje ljudi čijim dostignućima, djelima ili kapacitetima se divim, i pred kojima bih radosno ustala iskazujući im svoje duboko poštovanje. Ipak, interesantno je čime je urodila moja kratka pretraga interneta:

Nemoj da koristiš i kaljas Titovo ime, kad ga spomeneš ima da ustaneš.

…i u buduće kada spomeneš ime i delo Zorice Brunclik - USTANEŠ I POKLONIŠ SE!

…i onaj jedan njegov nastup (Salihamidžić) vrijedi poštovanja i da kad spomeneš ime njegovo da ustaneš.

Kad spomeneš ime r.Alije … moraš … da ustaneš.

Jugoslavija je bila država, da ustaneš kad je pomeneš.

 

Vidim vas kako se smješkate. Znam šta mislite. Na ovom kratkom spisku za svakoga od nas nalazi se barem neko (ako ne svako) ime pred kojim nam ne pada ni na kraj pameti da ustanemo.

 

Sa druge strane, sumnjam da ću pogriješiti ako kažem da je Božije ime najeksploatisanije ime na svijetu. Nema toga mjesta, te prilike ni tih usta iz kojih ovo ime ne izađe u lepezi konotacija kakvu ni najmaštovitiji um ne bi mogao smisliti. I sada vas gledam, jer znam da znate na šta mislim. Jasno je koliko strašnih, gadnih i loših riječi i dijela biva ispraćeno ovim imenom.

 

Ipak, u kontekstu molitve “Oče naš” nikako ne mogu da se otmem utisku da je to tekst kojemu je jedan od važnih ciljeva da stvari postavi na mjesto na kojem trebaju biti. Dakle, dio koji kaže “sveti se ime Tvoje” zapravo, u svoj zbrci poremećenih vrijednosti koju sam pokušala oslikati gore navedenim, nastoji postaviti Božije ime na pravo mjesto.

 

Zato vas pozivam da danas zajedno zašutimo pred Imenom koje je iznad svakog imena i da ustanemo pri samom spomenu na Njega. Pozivam vas da odvojimo vrijeme u kojem ćemo razmisliti o Njegovoj svetosti, a kada nam se ona počne otkrivati pred očima, da se izujemo, jer je sveto tlo na kojem stojimo. Pozivam vas da u svojim malim svjetovima postavimo ovo Ime na ono mjesto koje je odvojeno samo za Njega i koje niko ne može zauzeti jer Mu niko nije ni do članaka. Pozivam vas u svetost trenutka koji nastaje pri svakom spomenu jedinog Imena koje nam je pod nebom dano da se po njemu spasimo.

 

Gospode, hvala za svetost ovoga trenutka. Danas veličamo Tvoje sveto Ime, gledajući Tvoju slavu koja nas okružuje. Pomozi nam da razumijemo snagu i silu koju tvoje Ime ima, i donosi u naše živote. Neka se sveti Ime Tvoje, Ime iznad svakog imena. Amen

 

 

D.N.

Koji si na nebesima

 

09.03.2020.

 

“…koji jesi na nebesima…”

 

Matej 6:9

 

Preporučujem da poslušate pjesmu “Our Father” - Hannah McClure

https://www.youtube.com/watch?v=HzoNKuymO0U

 

Ne volim putovati avionom. Dobijem blagi napad panike kada pomislim da sam kilometrima iznad zemlje, u nekakvoj tankoj limenoj napravi, koja se trese, i u kojoj se ne osjećam sigurno. Jedini način da se smirim jeste da gledam kroz prozor. Svaki put iznova ostanem zadivljena prizorom neba. Oblaci izgledaju kao ogromni ledenjaci, koji se protežu unedogled. Iznad njih sunce, u svoj svojoj slavi, i onda plavetnilo. U tim trenutcima zaista vidim koliko je priroda veličanstvena.

Prirodu i prirodne fenomene gledamo svaki dan, i uglavnom ne ostajemo zadivljeni jer smo naviknuti na te prizore. A ipak, čovjek je, od otkrića prvog točka, pa sve do danas, pokušao na sve moguće načine da tu istu prirodu, koja je tako “obična”ukroti, i podredi sebi.

 

Molitva „Oče naš“ već na samom početku uspostavlja hijerarhiju između Boga i nas. Bog Jeste. On je čista esencija koja bivstvuje. Biblija na jednom drugom mjestu, u knjizi Izaije, govori kako je nebo Njegovo prijestolje, a zemlja podnožje nogama Njegovim. Bog vlada nad svim svojim stvorenjem. Ja često želim Boga podrediti sebi, staviti ga u kalup u kojem mislim da On treba da bude. Ali, kao što nije moguće ukrotiti prirodu koju je stvorio, tako je nemoguće ukrotiti Boga. On stoluje na nebesima. Priroda svjedoči o Njegovoj vladavini i veličanstvenosti. Sve što smo mi uspjeli do sada, jeste stvoriti tanku limenu spravu, koja se može vinuti u visinu iz koje ćemo pogledati tek djelić veličanstvenosti.

 

Gospode koji jesi, slavim Te. Nebesa, zemlja i svo stvorenje svjedoče o Tvojoj grandioznosti. Hvala Ti što, gdje god da pogledam, mogu vidjeti Tvoju veličanstvenost. Oprosti mi što tako često ja želim da vladam i budem na nebesima umjesto Tebe. Predajem Ti se kao Tvoje stvorenje i priznajem da ostajem nijema pred Tvojom božanstvenošću. Pomozi mi da još više shvatim da si Ti taj kojem je nebo prijestolje, a zemlja podnožje nogama Tvojim.

 

MPH

 

 

Oče naš

 

08.03.2020.

 

 Vi, dakle molite ovako:"Oče naš..."

 

Matej 6:9

 

Jedna od prvih uspomena koje imam na svog tatu je kako me sagnut, raširenih ruku čeka da dotrčim kako bi me zagrlio. Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala dok trčim jer sam znala da je to mjesto potpune sigurnosti, jer tata bi me uvijek podigao i nosio do vrata naše kuće. Gledala sam svijet iz neke sasvim nepoznate, visoke perspektive, koju sam mogla imati samo u njegovom zagrljaju.

 

Isus nas uvodi u jednu duhovnu dimenziju komunikacije s nebeskim Ocem. I riječi kojima započinje ovu komunikaciju su “Oče naš”. Zanimljivo je kako ova molitva ne počinje sa  Gospodaru naš, Stvoritelju naš, ili Bože naš. Isus, kroz ovaj primjer, počinje uspostavljajući intimni, prisni, roditeljski odnos između molioca i Oca.

 

S vremenom se moj odnos sa tatom jako promjenio. Više mu ne trčim u zagrljaj i ne gledam svijet iz njegove perspektive. Između nas je čitav jedan svijet isprekidane i pokidane komunikacije. To me podsjeća na moj odnos s Bogom, i na to kako često ne želim da Ga vidim kao tatu koji se saginje, spušta na moju razinu, čeka da me zagrli i da mi pokaže svijet onako kako ga On vidi. Negdje na pola puta se naša komunikacija izgubila.

 

Usprkos tome, Bog, za razliku od naših zemaljskih očeva, neće odustati od nas. On zna kako popraviti taj prekid u komunikaciji. Sve što mi trebamo učiniti je da počnemo trčati prema Njemu.

 

 

Oče naš, danas se podsjećamo na to kako si Ti taj koji je odlučio da dođeš među nas i pokažeš nam svoju ulogu u našem odnosu. Ti želiš da Te mi gledamo kao tatu koji jedva čeka da mu dođemo u zagrljaj. Oprosti mi jer puno puta ne želim taj zagrljaj, niti želim da vidim svijet iz Tvoje perspektive. Ipak, Ti znaš da ja duboko u sebi, čeznem za tvojom ljubavi i za sigurnosti koju imam u Tebi. Pomozi mi da Ti se približim i podsjeti me kako je lijepo biti u Tvom zagrljaju. 

 

MPH

(Englis below)

 

Ne poželi..!

 

07.03.2020.

 

Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

Izlazak 20:17

 

Živimo u svijetu koji aktivno ohrabruje upoređivanje. Kad god se prijavimo na Facebook ili Instagram, vidimo snimake stvarnosti drugih ljudi.  Postajemo sve više zabrinuti da se drugi ljudi bolje zabavljaju, da su sretniji ili da žive bolji život od nas. Akademska istraživanja su pokazala da mladi ljudi imaju značajnu fobiju  kao rezultat sve većeg straha da nešto propuštaju (FOMO).

 

Zakon je bio napravljen da štiti Izraelce, ali oni su, kao i svi mi, olako zaboravili da Bog zaista najbolje zna! Bili su brzi da posmatraju svoje susjede i da požele ono što nisu imali - samo pogledajte gdje ih je dovelo preklinjanje Boga da im da kralja (1. Samuel 8)! Izraelci su, u nostalgiji i frustraciji zbog svoje trenutne situacije, čak počeli čeznuti za vremenom koje su proveli kao robovi u Egiptu (Brojevi 14).

 

Stvari se nisu promijenile. I mi smo, kao Izraelci, mnogo brži da gledamo oko nas – radije nego da podignemo svoj pogled prema Bogu. Naša bi unutrašnja čežnja trebala biti za Božjom ljubavi i njegovom perspektivom. Ovo je jedina zapovijed koja se izravno obraća srcu. Budući da je takva, zaključak ovog spiska zapovijedi je da moramo predati svoje srce, a ne samo svoje postupke, Bogu.

 

Na kraju Ivanova evanđelja, nalazi se zanimljiv prizor između Petra i Ivana i Isusa. Isus i Petar upravo su se pomirili kad se Petar okrene Isusu i upita ga: "Šta je s Ivanom?" A Isus brzo odgovori: "Što je tebi do toga? Ti me slijedi. " (Ivan 21: 21-22).

 

Hajde da danas nešto naučimo iz Isusovih riječi kada smo u iskušenju da se uspoređujemo s onima oko nas ili kada osjetimo kako se u nama budu ljubomora. Čujmo ga kako nam govori: "Šta je tebi stalo do toga? Okreni pogled i svoje srce prema meni - ja sam ono što trebaš. Usredotočite se na moju ljubav – neka ona bude u vašem umu i srcu. Samo tada ćete biti zadovoljni."

 

Nebeski Oče, dok smo posljednih 10 dana proveli meditirajući o Tvom zakonu, podsjetili smo se na to da su Tvoji putevi ono što je najbolje za nas. Presvjedoči nas tamo gdje su naša srca odlutala od Tebe i pomozi nam da naš izbor bude da svoju energiju utrošimo tražeći.

 

K.M.

 

 

You shall not covet..!

 

07.03.2020.

 

 

You shall not covet your neighbor’s house. You shall not covet your neighbor’s wife, or his male or female servant, his ox or donkey, or anything that belongs to your neighbor.”

Exodus 20:17

 

 

We live in a world that actively encourages comparison. Every time we log onto facebook or Instagram, we see snapshots of other people’s reality.  We become more and more worried that other people are having more fun, are happier, or are living better lives than us.  Academic studies have shown that young people have significant commitment phobia as a result of an increasing fear of missing out (FOMO). 

 

The law was made to protect the Israelites but they, like the rest of us, easily forgot that God really does know best!  They were quick to look around at their neighbours and desire what they did not have – just look where begging God for a King got them (1 Samuel 8)!  The Israelites, in nostalgia and frustration of their current situation, even started coveting their time as slaves in Egypt (Numbers 14).

 

 

Not much has changed.  We, like the Israelites, are much quicker to look around us rather than lift our eyes up to God.  Our inward longing should be for God’s love and His perspective.  This is the only command that directly addresses the heart; as such, the conclusion to this list of laws is that we must submit our hearts, and not just our actions to God.

 

Right at the end of John’s gospel there is an interesting scene between Peter and John and Jesus.  Jesus and Peter have just reconciled when Peter turns to Jesus and asks him, “what about John”.  And Jesus quickly responds, “what is that to you? You must follow me.”  (John 21: 21-22). 

 

May we learn from Jesus’ words today as we are tempted to compare ourselves to those around us, or when we feel jealousy rise inside of us.  May we hear Him say to us, “what are those things to you? Turn your eyes and your heart towards me – I am what you need. Focus on my love – fix it on your mind and heart.  Only then will you be satisfied.”

 

Heavenly Father, as we have spent the last 10 days meditating on your law, we have been reminded that your ways are what’s best for us.  Convict us for where our hearts have wandered from you and help us choose to spend our energy desiring you.

 

K.M.

 

 

(English below)

 

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga

 

Izlazak 20:16

 

Svi smo imali priliku gledati dramatična zbivanja u sudnici, gdje svjedoci, žrtve ili tuženi polažu zakletvu da će govoriti istinu. Možda ste čak i sami bili u situaciji da svjedočite protiv ili za nekoga. Ogromna je odgovornost znati da vaša verzija priče, vaš izbor riječi može uticati na to kakva će nečija budućnost postati.

 

Možda niste od onih koji su imali direktno iskustvo sa sudnicom, ali većina nas poznaje taj osjećaj krivice koji dođe kada ne stanemo na nečiju stranu; kada odlučimo da ćemo radije sačuvati svoja leđa, nego zaštititi nekoga; kada izaberemo da djelujemo iz straha govoreći o nekom loše ili ga ogovarajući.

 

Tako, nažalost, mnogi od nas znaju i kakav je osjećaj biti prevaren, kakav je osjećaj kada vam lažu, kada vas ogovaraju ili kada ste pogrešno shvaćeni.

Najveći prekršaj ove zapovijedi morao je biti suđenje Isusu, suđenje koje Ga je odvelo na križ. U tom trenutku, pravedni farizeji željeli su prekršiti ovaj zakon da bi zaštitili svoju religiju. Možda je još i tragičnije Petrovo nijekanje Isusa; Petar, koji je bio toliko blizak Isusu, koji Mu je obećao da Ga nikada neće napustiti, prvo je zaspao, kada je izjavio da će ostati budan u najtežem času za Isusa, a potom, ne jednom, nego tri puta zanijekao da je Njegov učenik.

 

Da li su riječi koje ti danas izgovaraš pune ispraznih obećanja, i da li tvoja djela odgovaraju onome što izlazi iz tvojih usta?

 

Isuse, hvala Ti što si vjeran, i što smo spašeni zahvaljujući Tvojoj vjernosti Ocu. Hvala Ti  što si odlučio da se podložiš volji svoga Oca, iako su te napustili i zanijekali oni koji su ti bili najbliži, iako su te lažno optužili i javno izvrgli ruglu. Hvala Ti što otaješ vjeran, čak i onda kada smo mi nevjerni, jer se ne možeš odreći sebe.

 

 

You shall not give false testimony against your neighbour!

 

Exodus 20:16

 

We’ve all seen those court room dramas where witnesses, victims or those being prosecuted take an oath to tell the truth.  Perhaps you’ve even been in a situation yourself where you’ve had to testify for or against someone.  It’s a huge responsibility when you know that your version of the story, your choice of words, could influence how someone else’s future plays out. 

 

Maybe you don’t have direct courtroom experience, but the majority of us know the guilt of not standing up for someone; for choosing to cover our own backs rather than protect someone else; for choosing to act out of fear by talking someone down or gossiping about them. 

 

And many of us will, unfortunately, know what it feels like to be deceived, or lied to, or gossiped about, or been misunderstood.

 

The greatest violation of this commandment has to be the trial of Jesus which led him to the cross.  In that moment, the righteous Pharisees were happy to forsake this law to protect their religion.  Perhaps even more tragic is Peter’s denial of Jesus; Peter who walked so closely with Jesus, who promised Him that He would never forsake Him first fell asleep when he declared that he would stay awake in Jesus’ greatest hour of need and then denied that he was His disciple not once but three times. 

 

Today, are the words that you speak full of empty promises, or do your actions match what’s coming out of your mouth?

 

 

Jesus, thank You that You are faithful and that is because of Your faithfulness to the Father that we are saved.  Thank You that even though you were abandoned and denied by those closest to You, that You were falsely accused and mocked publicly, that You chose to align Yourself to the will of our Father.  Thank you that even when we are faithless, You remain faithful because You cannot deny yourself.      

(English below)

 

Ne ukradi

Izlazak 20:15

 

Kada sam imala 7 godina prošla sam kroz kratku fazu u kojoj sam krala – počelo je tako što sam ukrala žvakaću gumu iz prodavnice, a onda je postalo ozbiljnije... udružila sam snage sa prijateljicom iz škole pa smo na odmorima krale djeci sličice iz albuma. Iako sam osjetila porast nivoa adrenalina dok sam krala, ono što je ovu fazu činilo groznim iskustvom je mreža laži koju sam plela da bih prikrila tragove..

Možda imate svoju priču o tome kada ste nešto ukrali i o osjećanjima koja idu s tim? Sigurna sam da će se većina onih koji ovo budu čitali složiti sa tvrdnjom da je krađu teško opravdati.

 

Ali zašto je Bog ovo trebao naglasiti Izraelcima tako da to postane jedna od njihovih centralnih zapovijedi.   Prije nego je izgovorena i jedna od deset zapovijedi, Bog je podsjetio ljude na to ko je On i odakle je izveo Izraelce – iz Egipta ‘kuće’ ropstva. Ono što je fascinantno sa glagolom ‘ukrasti’ u ovoj zapovijedi je način kako su ga tumačili jevrejski teolozi: oni, u stvari, govore o krađi osobe. Izraelci su poznavali osjećaj koji dolazi kao posljedica krađe identiteta – kada su bili primorani da rade protiv svoje volje. U ovoj zapovijedi, kao da im Bog govori “Znate kako izgleda kada živite u okruženju u kojem su vam prava, dostojanstvo  i volja  oduzeti. Pobrinite se da se nikome to ne napravite. Pobrinite se da ne zloupotrijebite svoju slobodu na račun drugih. Znajte ko ste – vi ste Moj narod, Ja sam proviđao za vas i nastaviću to činiti...ne vraćajte se na staro.”

 

A Isus je ovo još više pojasnio – On je pojasnio da neprijatelj želi “ukrasti, ubiti i uništiti”, dok je On došao da nam da život u izobilju (Ivan 10:10)

 

Gdje neprijatelj traži da vas danas pokrade? Gdje želi da vas uplete u mrežu laži, fokusirajući se na stvari iz vaše prošlosti, greške koje ste napravili?

 

Isuse, u tebi više nisam rob straha. Staro je prošlo,novo je evo nastalo! Oprosti mi zbog načina na koji sam odlučila živjeti u prošlosti. Pomozi mi da danas vjerujem, Oče, da si ti onaj koji proviđa za sve  moje potrebe i da nikada ne trebam drugima krasti njihovo dostojanstvo, prava ili radost, jer sam sigurna u Tebi. Hvala Ti što si me oslobodio.

Thou Shall Not Steal!

Exodus 20:15

 

When I was 7 years old, I went through a brief phase of stealing – first it started with stealing chewing-gum from a grocery story, and then it got more serious… combining forces with my friend at school and stealing other children’s stickers from their sticker-books during breaktime!  While I might have experienced a degree of adrenaline in the stealing process, what made the thievery unforgettable was the horrible web of lies that came with covering my tracks…

 

Maybe you have your own story of stealing something and the feelings that went with it?  I am sure the majority of people reading this would agree that stealing can be rarely justified. 

 

But why did God need to make this so clear to the Israelites that it would be one of their most central commands?  Before any of the 10 commandments are announced, God reminds the people who He is and where He brought the Israelites out of – Egypt, their ‘home’ of slavery.  What’s fascinating about the verb ‘to steal’ in this command, is the way it has interpreted by Jewish theologians: it refers to the theft of an actual person.  The Israelites knew what it felt like to have their identities stolen – to be forced to work against their will.  In this command, it is like God is saying to them “You know what it is like to live in an environment where all of your rights, your dignity, your will has been stolen from you.  Make sure you never do this to anyone else. Make sure you never use your freedom to abuse others.  Know who you are – you are My people, I have provided for you and will keep providing for you… don’t go back to your old ways.”

 

And Jesus makes this all the more clearer to us – He declares that the enemy only wants to ‘steal, kill and destroy’, whereas He has come that we ‘may have life, and have it to the full.’ (John 10:10).

 

Where is the enemy trying to rob you of life today?  Where is he trying to tangle you in a web of lies, focusing you on the things of your past, the mistakes you have made? 

 

 

Jesus, in you I am no longer a slave to fear.  The old has gone, the new has come! Forgive me for the ways that I choose to live in my past.  Help me trust today, Father, that you are the provider of all my needs, that I never need to rob others of their dignity, rights or joy, because I am secure in you.  Thank you that you have freed me.  

Željo moj, tugo moja

 

04.03.2020.

 

Ne učini preljuba!

 

Izlazak 20:14

 

Želja je duboko u srcu našeg bića. Želja za intimom, da budeš voljen, da budeš prihvaćen i da pripadaš. Stvoreni smo kao bića želje. Želja je dobra, od Boga dana ali i opasna kada se izmakne kontroli.  Veliki problem nastaje kada naše želje postanu zahtjevi!  Legitimne želje se u tren oka pretvore u požudu.

 

Požuda je sušta suprotnost pravoj ljubavi. Požuda pretvara ljude u objekte. Požuda gleda na drugu osobu kao na predmet koji će ispuniti njene zahtjeve. Požuda i preljub idu ruku pod ruku dok, opravdavajući svoju zamisao, govore da se radi o ispunjavanju osnovne ljudske potrebe za ljubavlju i intimom.  

 

Onaj koji se prepustio požudi upao je u zamku. Izgubio je sebe i svoju slobodu. Mislio je da će biti gospodar a postao je sluga. Mislio je da će ostati u kontroli a sada je pod kontrolom. Ništa više nije isto.

 

Pavle je znao šta govori kada je rekao:

Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo.  (1 Korinćanima 6:16) (Ova riječ prione, znači da zalijepi, da spoji, da zaveže neraskidivom vezom.)

 

Razmišljajmo danas o riječima iz knjige Mudrih izreka, dok molimo Gospoda da nas požuda ne zavede lukavim opravdanjima za grijeh koje nam šapuće na uho.  

 

Pij vodu iz svoje nakapnice i onu što teče iz tvoga studenca.

Moraju li se tvoji izvori razlijevati i tvoji potoci teći ulicama?

Nego neka oni budu samo tvoji, a ne i tuđinaca koji su uza te.

Neka je blagoslovljen izvor tvoj i raduj se sa ženom svoje mladosti:

neka ti je kao mila košuta i ljupka gazela, neka te grudi njene opajaju u svako doba,

njezina ljubav zatravljuje bez prestanka!

Ta zašto bi se, sine moj, zanosio preljubnicom i grlio tuđinki njedra?

Jer pred Jahvinim su očima čovjekovi putovi i on motri sve njegove staze.

Opakoga će uhvatiti njegova zloća i sapet će ga užad njegovih grijeha.

Umrijet će jer nema pouke, propast će zbog svoje goleme gluposti.

 

 

Mudre izreke 5:15-23

 

 

S.N.

Bog je u detaljima

 

03.03.2020.

 

 

Ne ubij!

 

Izreke 20:13

 

Prvi dio teksta Dekaloga bavio se stvarima koje se tiču odnosa između Boga i čovjeka, a u drugom dijelu bavi se, ništa manje važnim odnosom između čovjeka i čovjeka.

 

Za Izrael je ovaj dio Pisma uvijek bio više od običnog zakona.  Dekalog je govorio o apsolutnim i vječnim moralnim principima koje svaki čovjek treba gajiti u svome srcu. Kada ne bi bilo tako, onda bi  neko mogao iz dubine duše mrziti, prezirati, biti bijesan –  i pritom ostati u prihvatljivim okvirima zakona,  sve dok predmetu svoje mržnje ne bi fizički ugrozio život. Isus nas je u čuvenom Govoru na gori podsjetio na to da je ljutnja koja bi završila ubojstvom –  kada ne bi bilo  društvenih i zakonskih prepreka – jednaka  ubojstvu.

 

Namjera je oduvijek igrala presudnu ulogu u određivanju kazne počinitelju prekršaja ili zločina (npr. Knjiga brojeva, 35, 20-24). Bog gleda dubljoko u naše srce odakle dolaze namjere. Isus završava pojašnjenje Božjeg imperativa Ne ubij! Tako što kaže:”Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića” (Mt 5, 26).   Posljednji novčić (grč. qodrantes) je 1/64 Rimskog denara i najmanji je novčić u Rimskom Carstvu. Mogao si ga zaraditi za par minuta. Kada čitam ovaj dio zabrinjava me što izgleda da je Bog tako sitničav  kada ide do najmanjih detalja.  Ali u stvari Isus želi reći da kada narušimo odnos sa drugima, istovremeno ga narušavamo i sa Bogom, a to vodi u vječnu propast.

 

Kralj David u psalmu 139  veliča svoga Stvoritelja, Boga koji poznaje svaki pedalj njegovog bića i nema problema sa Božijom zainteresovanošću za detalje. On zapravo od Boga traži da ga istraži još više, da ga pronikne još dublje, jer sluti da ga mržnja koju gaji prema drugima ne vodi na dobro mjesto.  

 

Neka njegova molitva  danas  bude i naša.

 

Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?

Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima.

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje:

pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim! 

Ps 139:21-24 

 

 

S.N.

Mama i tata

02.03.2020

 

Poštuj (ispravno:časti) oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.

 

Izlazak 20:12

 

Ženska linija imena u porodičnom stablu moje bake ide ovako: Đuka je rodila Anicu, Anica Veru a Vera Zoricu. Kada pogledamo mušku liniju, dobijemo drugačiju sliku: Kosta je rodio Ristu, Risto Borivoja; Borivoj Ristu i Zorana. Buntovni Risto, moj tata se nije obazirao na ovu tradiciju pa je  dao  sinu ime Saša. Niđe veze, rekli bi Mostarci. Ja kažem, hvala Bogu. Ali zato je Zoran dao svome sinu ime Borivoj(e), časteći svoga tatu.  U našoj kulturi je jasno koga se u porodici časti davanjem roditeljevog imena djetetu – časti se muškarce.

 

Dekalog  je u petoj zapovijedi  jedinstven po tome što traži da se oba roditelja, i otac i majka jednako časte.  Također je u Božjoj zapovijedi jedinstveno to što su otac i majka izdvojeni kao predmet posebnog priznanja i časti. Ovo se suprotstavlja modernoj kulturi i sklonosti (posebno muškoj) da na pijedestal uzdiže snažne, uspješne, pobjednike, moćne, heroje i  vođe, a ne mamu i tatu.

 

Često se najvažnije i najvrjednije stvari u životu uzimaju zdravo za gotovo, te im se ne pridaje previše pažnje. Kada ste na primjer, zadnji put zastali i zahvalili Bogu za dar života, otkucaje srca,  svaki udisaj i izdisaj. Kada ste zahvalno zastali i zahvalili na  čulima sa kojima u čudu doživljavamo svijet oko sebe, na svijetlosi koju daje sunce, mjesec i zvijezde, na hrani koja energijom napaja naše tijelo?  Slično je i sa ulogom roditelja u našem životu. One koji su nas donijeli na ovaj svijet – koji su probdjeli besane noći, koji su nas vodili kod doktora i  njegovali u bolesti, učili prve korake, riječi i slova,  kupali i oblačili i još toliko toga što nemam prostora nabrojati – redovno uzimamo zdravo za gotovo.

 

Ali šta je sa onima koji nemaju lijepo iskustvo sa roditeljima? Šta je sa onima koje su oni duboko povrijedili? Moramo biti realni i priznati da nemamo svi jednako iskustvo sa roditeljima.  Zapovijed nas ne uči da trebamo častiti roditelje ako su vrijedni časti, već bez obzira. Kako rješiti ovaj problem? Profesor i bioetičar jevrejskih korjena Leon Kass kaže da: “Čovjek može voljeti i diviti se nekome bez da mu daje čast, i obrnuto, može nekome davati čast, bez ljubavi ili divljenja. Tako, za Izraelce, dužnost odavanja časti roditeljima ostaje obavezujuća čak i ako ljubav izostane.”

 

Na koji način možeš dati čast svojim roditeljima danas ili sutra. Nemoj oklijevati, jer Bog nagrađuje one koji svojim roditeljima iskažu čast.

 

Oče hvala ti za moje roditelje.  Oni su bili instrument u tvojim rukama da bi ja došao na ovaj svijet. Blagoslovi ih bogatim blagoslovima iz moje riznice. Budući da razumijem da su oni, kao i ja,  ljudi sa svojim manama i propustima, opraštam im za povrede koje su mi u životu nanijeli. (Ako vam je teško  oprostiti roditeljima za nanesenu bol, molite Boga da vam kroz vrijeme da snage za to).

 

 

S.N.

Sedmi dan

01.03.2020.

 

Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je  Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.

 

Izlazak 20:8-11

 

Izraelskom narodu, čiji je identitet generacijama bio zasnovan na tome da su robovi, ovo je zvučalo kao bajka. O tome kada su Izraelci prvi put čuli izraz  Prestati raditi, koji je u korjenu riječi Šabat, čitamo u knjizi Izlaska 16,23. Radi se o događaju kada je Bog providio hranu sa neba koju je narod prozvao mana.

 

Događaj Božijeg proviđenja hrane sa neba i zabrana da se ona sakuplja i skladišti za sutra, progovorio je duboko u srce Izraela. Mnogi teolozi smatraju da je najvažnija lekcija koju su naučili bila da je Bog stvorio svijet na takav način da svega ima dovoljno za sve. Egipat je bio pravi primjer imperije u kojem je ovkav pogled bio nepoznanica jer je cilj ekonomije bila proizvodnja viška koji se sakupljao i skladištio. Ove zalihe su bile instrument u rukama generacijâ faraona da učvrste svoju vlast, jer se svakodnevno mnoštvo ljudi prodavalo u roblje u zamjenu za žito. Zbog ovoga je, između ostalog, zapovijed o sedmom danu važna – jer, između ostalog, snažno govor o vraćanju osnovnog dostojanstva ljudima.

 

Ali tragedija ove priče leži u tome da  robovlasništvo nije daleka karakretistika primitivnijih civilizacija. Ono je danas i te kako živo i, u malo drugačijem, sofisticiranijem, obliku, dio svakodnevnog života. Dana se naši sugrađani, za koru hljeba, ‘prodaju’ u roblje poslodavcima koji ih svakodnevno izrabljuju kroz rad ‘na crno’, ugovore na određeno vrijeme, ugovora o djelu. Djevojke i žene ne smiju poslodavcima reći da su u drugom stanju u strahu od otkaza. Na ovaj način desetine hiljada radnika nema pravo na godišnji odmor, podizanje kredita, rješavanje stambenog pitanja, regres, penziono osiguranje, zdravstveno osiguranje itd.

 

Kako se odnosimo prema danu odmora? Posvetimo li jedan dan u sedmici Bogu ili trčimo da sakupimo što više da bi mogli napuniti svoje riznice?  Kakvi smo poslodavci i kako tretiramo svoje radnike? Kako se odnosimo prema sistemskoj nepravdi?

 

Strah, očaj i nesigurnost  čine nas ponovo robovima kada u nama proizvedu pohlepu, sebičnost i  škrtost.  Šabat ili Subota poziv je da se iznova sjetimo da je Bog taj koji može dati dovoljno, i još više, da nam pretekne za neko dobro djelo.

 

Gospode, tako je lako podleći strahu od toga da neće biti dovoljano. Oprosti mi jer sada vidim da strah begira tvoju dobrotu, pravednost i proviđenje. Molim te i za one koji su žrtve beskrupuloznih poslodavaca i koji su se našli u nezavdnoj situaciji u pokušaju da provide za sebe i svoju porodicu.

 

S.N.

Bog na našoj strani

29.02.2020.

 

Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

Izlazak 20:7

 

Kada sam ušao u tinejdžerske godine i dobio malo više slobode da samostalno istražujem grad, na  Skenderiji sam bio svjedok tragikomičnog događaja koji mi se urezao u pamćenje.  Privučen galamom, nageo sam se preko betonske ograde iznad bašte “Zlatnog restorana” i ugledao  kako dva poznata policajca pendrecima udaraju dva mladića. Bio sam odveć mali da bih znao da se radilo o dva, također poznata, sarajevska hipika. Dok su udarci sjevali, preko izlizanog džinsa, po njihovim žgoljavim butinama, iz sveg glasa su skandirali:”TITO-PARTIJA! TITO-PARTIJA!” Nadali su se da će čarobne riječi, države i sistema moga djetinjstva, umilostiviti neumoljive policajce koji su vjerovatno ‘imali razlog’ za primjenu sile. Možda i jesu. Ko zna, možda bi bilo puno gore da se nije spomenulo ime koje je izazivalo poštovanje.

 

Riječi i imena ponekad imaju čudnu moć. U razmišljanjima o trećoj zapovijedi lako upadnem u zamku očiglednog. Pa naravno, da nam zapovijed kaže da ne smijemo Boga psovati, zaklinjati se njegovim imenom, koristiti ga u poštapalicama ili na bilo koji drugi neprimjeren način u govoru. Ipak, iako mi je sve naizgled jasno, nekako nisam zadovoljan, ovo objašnjenje mi je previše jednostavno.  Zapovijed kao da traži da se dublje istraži u najmanju ruku zato što nam dolazi sa jasnim upozorenjem  u slučaju nepoštivanja za razliku od, na primjer  zapovijedi koja zabranjuje ubistvo.  

 

Šta bi, pitam se, bilo uzaludno, isprazno i bezvrijedno uzimanje Božjeg imena? Možda se ovdje ne radi toliko o izgovorenim riječima već o načinu našeg razumijevanja Boga.  Možda  sve ovo ima više veze sa stanjem srca iz kojeg izviru riječi. Možda ova zapovijed,  na primjer,  želi da nas zaštiti od iluzorne predodžbe da je Bog “naš.” Stvarno? Naš?” Ne i “njihov”?  Koliko popularnih parola na Balkanu govori o Bogu i..., ili Bog čuva..., sami popunite prazninu (radi se o nekim narodima).  Možda nas želi sačuvati od duhovnog ponosa, od sindroma Boga na mojoj strani, koji mi stalno govori, pritječe u pomoć i rješava svaki moj problem. A možda nam hoće reči da ime Isus prečesto koristimo, više, kao čarobnu riječ, a manje u trenutcima stvarnog poticaja Duha, kada vežemo, razvezujemo, prorokujemo, zapovijedamo, slamamo i naređujemo. Možda nas želi podsjetiti kako  često zaboravljamo Jeremijinu borbu sa prorocima koji su Judi u Božije ime prorokovali iluzije i Isusove riječi onima koji su mu govorili: “Zar nismo u tvoje ime...”

 

Jedno je sigurno, On kroz ovu zapovijed želi da nam kaže da Ga u svakom smislu, u životu i u službi, trebamo uzimati sa velikom ozbiljnošću.

 

Gospode oprosti mi kada uzimam Tvoje ime uzalud i za svoje ciljeve. Oprosti mi moj duhovni ponos i neznanje. Produbi moje razumijevanje svojih puteva i odredbi. Nauči me šta znači uzimati Tvoje ime na ozbiljan i ispravan način.

 

Jeremija 23, Matej 7:15-23

 

 

S.N.

Ovo je bog tvoj ili ovo je Bog tvoj?

28.02.2020.

 

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

 

Izlazak 20:4-6

 

Primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini saliveno tele. A oni poviču: »Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.« 

 

Izlazak 32: 4

 

Najveći znak duhovne ljenosti je prestanak istraživanja Neistraživog, Tajne – onoga koji nam se objavio kao Ja Sam Onaj Koji Jesam. Kada prestane osjećaj čuđenja, divljenja i uzbuđenja te kada jednom zauvijek odlučimo izreči onoga koji je Neizreciv – tada napravimo svoga idola, svoje zlatno tele i kažemo ovo je moj bog, njemu se klanjam! U tom svetištu koje smo napravili svojom rukom i odlukom u prividnoj sigurnosti koju nam pruža, nikada nismo bili dalje od Njega.

 

U svojoj poznatoj knjizi Čovjek nije sam, Abraham Joshua Heschel piše: “Vjera se ne zgrči uza svetište, već je beskrajno hodočašće srca. Hrabra čežnja, vatrena pjesma, smjela misao i pobuda što preplavi srce i osvoji um, vuku me da služim Onom tko mi odzvanja srcem, kao da samo čeka da mi uniđe u prazni, zamrli život.”

On nastavlja i kaže: “Najveća je čovjekova osobina da ima vjeru. Jer vjera je čin slobode, nezavisnosti od naših ograničenih sposobnosti da shvatimo i znamo, bilo razumom ili čulima. Ona je čin duhovne ekstaze, uzdizanja iznad vlastite mudrosti.” I dodaje da je: “U tom smislu poriv vjere suprotan je umjetničkom činu u kojem pokušavamo zarobiti neopipljivo u opipljivo. U vjeri ne želimo dešifrirati, artikulirati svojim vlastitim izrazima, nego se uzdići iznad vlastite mudrosti, razmišljati o svijetu po Božjim odredbama i živjeti u suglasju sa onim što je Njemu bitno.”

 

Jesmo li napravili svoje zlatno tele, ritual koji nas čini “duhovnima,” a koji nas u biti udaljava od Onog Koji Jeste? On nas danas poziva sebi, da nam vati osjećaj čuda, divljenja i uzbuđenja pred Njim koji je puno više od onoga što mi od njega možemo napraviti. Danas smo pozvani u neobuzdanu avanturu žive vjere koja se prepušta vodstvu onoga kojeg ne možemo zarobiti u svoje okvire.

 

Hoćeš li danas razbiti svojom rukom napravljenje idole i svetišta i krenuti za njim?

 

 

Kološanima 3:1-17

 

S.N.

 On je dovoljan!

27.02.2020.

 

 

Onda Bog izgovori sve ove riječi: 

»Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo

iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.  

Nemoj imati drugih bogova uz mene.

 

Izlazak 20:1-3

 

Dekalog ili deset Božijih zapovijedi, vjerovatno je najvažnije obraćanje Boga svom Izraelskom narodu u istoriji. Na samom  početku Božijeg obraćanja, u prve dvije rečenice On im u u biti kaže: “Ja sam dovoljan!”

 

Počevši sa Abraham Maslowom psiholozi su istraživali osnovne ljudske potrebe. Više-manje, njihov zaključak je da svaki čovjek ima potrebu:

 

Za sigurnošću, tako što će njegove osnovne potrebe za preživljavanje biti ispunjenje;

 

 

 

Za razumevanjem svijeta oko sebe i za rastom u kompetencijama, da bi postao sve ono što može postati;

 

Da ostvari povezanost, da dobije i daje ljubav te da pripada;

 

Da  doprinese društvu kroz kreativnost i vještine koje ima; 

 

Za poštovanjem, prepoznavanjem, samo-poštovanjem i identitetom; 

 

Za slobodom i ličnom suverenošću;

 

I na kraju ima potrebu za značajem i svrhom.

 

Kada u našem životu ove osnovne i najvažnije potrebe ne ispunjava Bog – ispunjava ih neko drugi ili nešto drugo. To je siguran znak da imamo druge bogove i da on nije dovoljan.

 

Niti jedna od osnovnih ljudskih potreba nije na adekvatan način bila ispunjena dok je Izraelski narod bio u Egipatskom ropstvu, a gotovo je svaka  odmah počela da se ispunjava kada je Bog odlučio da ih oslobodi, da im vrati dostojanstvo čovjeka i da ih učini svojim dragocijenim narodom.

 

Preispitajmo se danas – kome dugujemo ispunjenje najvažnijih životnih potreba.

 

Gospode, oprosti mi što sam došao na mjesto gdje Ti nisi dovoljan za ispunjenje mojih najvažnijih potreba. Oprosti mi što sam pronašao bogove koji zamjenjuju Tebe živoga Boga koji si bio močan da me izvedeš iz moje kuće ropstva i da mi daš slobodu.  Gospode odričem se svakog oslonca koji nije u Tebi i vraćam Ti se da u mom životu  budeš Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji.

 

S.N.